JE li se ubogi Franjo Lucić, saborski zastupnik HDZ-a, čovjek bez ikakve imovine, bez kuće i kučeta, automobila, jahte, vikendice, dionica, sata vrjednijeg od 30.000 kuna, bez kune ušteđevine i s poreznim dugom od oko 370.000 kuna za vratarom, našao na skupu podrške predsjednici Kolindi Grabar Kitarović u Požeško-slavonskoj županiji, samo zato da bi je, na margini drugog kruga njene izborne kampanje, kada nitko ne vidi, onako u prolazu, u nekakvom hodniku, daleko od kamera i novinara, tiho, samozatajno i bogobojažljivo upitao: ''Gospođo predsjednice, mogu li i ja računati na one vaše kolačiće koje ste obećali Milanu Bandiću''?

Hodočasteći po Slavoniji, gdje je u prvom izbornom krugu izgubila baš u svih pet slavonskih županija, aktualna se predsjednica, sastala s mnogim sladokuscima.

Jer, Franju Lucića, u godini koja je pred nama, čeka suđenje na Županijskom sudu u Osijeku, pa se valja osigurati. Zatvorenici, čuo sam, neobično vole slatko. Prije desetak godina, radio sam novinsku reportažu iz Zabele, najvećeg srpskog zatvora, smještenog kraj Požarevca, rodnog mjesta Slobodana Miloševića, gdje, među ostalim uglednicima, kaznu služi i Milorad Ulemek Legija. 

Tada mi je Goran Nenadović, ondašnji načelnik službe za osiguranje i zapovjednik najstrožeg dijela Zabele, zatvora u zatvoru, kako zovu dio u kojem se nalazi nekadašnji zapovjednik zloglasne Jedinice za specijalne operacije (JSO), osuđen na 40 godina zatvora zbog ubojstva premijera Zorna Đinđića, rekao da Legija najveći dio novca kojeg ima pravo mjesečno potrošiti u zatvorskoj kantini spiska na čokolade Mars i Milka. Zatvorski psiholog kasnije je pojasnio kako čokolada, i slatko općenito, djeluju terapeutski i antidepresivno, pomažući osuđenicima lakše podnošenje teških zatvorskih dana. 

Hodočasteći po Slavoniji, gdje je u prvom izbornom krugu izgubila baš u svih pet slavonskih županija, aktualna se predsjednica, sastala s mnogim sladokuscima. U Đakovu, tako, s gradonačelnikom Marinom Mandarićem, iz čije je gradske blagajne netragom nestalo 50.000 eura koliko je njegov načelnik za financije prebacio izvjesnom Johnu Smithu, samo na temelju e-maila za kojeg se ispostavilo da je bio lažan. I Mandarić i njegov šef financija i dalje su na svojim mjestima, rade za dobrobit građana, a prvi se (za drugog ne znamo) tiskao uz predsjednicu. Za svaki slučaj. Jer tko zna, slučaj još nije završen, istraga je u tijeku, a kolači su slatki. 

Ili na primjer, Virovitica. Tamo je gradonačelnik Ivica Kirin, a u njegovoj gradskoj blagajni ove je godine uzmanjkalo 17,25 milijuna kuna. Onih Mandarićevih 50.000 eura, prema 17,25 milijuna kuna (preračunato: 2,33 milijun eura) prava je sitnica, no zbog toga se nitko ne uzbuđuje, pa je bivši ministar unutarnjih poslova, Ivica Kirin, nadimka Yubito, i dalje na svom mjestu, u udobnoj gradonačelničkoj fotelji. Pa se i on tiska uz predsjednicu, nudeći podršku za moguću košaricu kolačića. Onako, za ne daj Bože, za svaki slučaj, mada stvari za sada Kirinu idu jako dobro: za sve je kriv, svih onih 17,25 milijuna kuna maznuo je pokojni, tragično skončali pročelnik financijaSiniša Palm. A da nitko u Gradu Virovitici, od portira do Kirina, nije pojma imao da se iz blagajne krade iz dana u dan, sve dok se nije došlo do iznosa od 17,25 milijuna kuna. 

Zoran Milanović, koliko se zna, nikome nije obećavao kolačiće, no ipak javno ga je podržao Branimir Glavaš, objavivši da mu je dao svoj potpis, jedan od onih 70.000, koliko ih je skupio predsjednički kandidat, pretendirajući na Pantovčak. Glavaš, kome se ponovljeno sudi za ratne zločine, također voli slatko, pričao mi je osobno jedan njegov bivši suradnik koji ga je posjećivao u zatvoru dok je štrajkao glađu, noseći mu, sakrivene u čarapama, rum štanglice. 

Ne znam ni je li Miroslav Škoro nekome nudio kolačiće, ali sada to više nije važno jer ga nema u drugome krugu, no nagovijestio je moguće pomilovanje Tomislavu Merčepu, što je toliko razgalilo jednog od HDZ-ovih perjanica, Stevu Culeja, zvanog Stiv (bolje zvuči, zar ne?) da je u izbornoj noći, prošle nedjelje, umjesto u Kolindinom, osvanuo u Škorinom stožeru, a onda se neki dan, baš u Požegi, pokajnički slikao uz predsjednicu, nadajući se, valjda, kako bi kolačiće mogla ponijeti i Merčepu. 

I tako, kolačić do kolačića, bombončić do bombončića, u slatkoj zemlji koja pomalo liči na ono kućicu iz priče o Ivici i Marici (ili ako vam je draže: o Ivici kojeg su strpali u maricu), u zemlji u kojoj se nitko ne žali da manjka kruha, a ako ga eventualno i ne bude  - jest će se kolači.