KULTURA je riječ koja mnoge prosječne građane zna preplašiti ili zbuniti, pa radije okrenu novinski list na kojemu je takav sadržaj, pritisnu gumb na daljinskom upravljaču kako bi gledali neki "lakši" program ili bez premišljanja preskoče portalsku rubriku koja donosi vijesti iz svijeta koji se njima čini predalek, suviše kompliciran i nezanimljiv. Doduše, kulturu je u medijima kojima smo svakodnevno okruženi potrebno tražiti povećalom, čekati ju gotovo poput Beckettova Godota, koji se, u ovom slučaju, ipak tu i tamo pojavi, ali ne da bi ostao, već samo povirio iza ugla i opet nestao.

"Svatko tko stane nogom na ulicu, stao je na komad baštine".

Kulturni su sadržaji u dnevnim novinama, izuzev Vjesnika, svedeni na programirani tračeraj; Hrvatska televizija, kao javni servis, bavi se kulturnim sadržajima i vijestima redovito u kasnim večernjim (ili, pak, noćnim) satima; o privatnim televizijskim programima nije potrebno ni govoriti; 3. program Hrvatskog radija koliko-toliko se drži, makar prije svakih izbora "nepoznati netko" uvijek nanovo plasira priču o ukidanju ove važne kulturne oaze. Jedino je internet otvorio široke mogućnosti govora kulture i govora o kulturi te danas već postoji niz internetskih stranica specijaliziranih za određena područja, među kojima svatko može naći ono što ga najviše zanima.

S druge strane, produkcija kulture dosegla je takve razmjere da već možemo govoriti o hiperprodukciji određenih razina kulturne djelatnosti u Hrvatskoj. Time ne želim reći da je kulture oko nas previše - dapače, premalo je one pomno i detaljno osmišljene, razrađene i pametno provedene.

No, što će nama uopće kultura, reći će neki, kada stopa nezaposlenosti raste, industrija je uništena, (pro)dali smo gotovo sve što se (pro)dati moglo, cijene energenata dižu se u visine, a svi čekaju da dođe ta turistička sezona, pa da se hvalimo kako smo iz godine u godinu sve uspješniji? Krajnje je neozbiljno, reći će, govoriti o "nekakvoj" kulturi, kada nas muče tako stvarni i ozbiljni problemi.

Međutim, u ovim krajevima nitko još doista ozbiljno ne razmišlja o kulturi kao o pokretaču svekolikoga društvenog napretka, o kulturi kao visoko vrijednom resursu, čiji potencijal, ukoliko je strateški dobro potkovan, može u petoj brzini "prešišati" sav turizam (koji se kod nas ionako još uvijek svodi na sunčanje i kupanje). U ovom trenutku, kada smo već jednom nogom u Europskoj uniji, krajnje je vrijeme da spomenuti potencijal pretočimo u aktivnu praksu. Utoliko je kao ugodno iznenađenje izašla u javnost misao, koju je nedavno iznijela ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, konačno istinska intelektualka na ovako važnomu mjestu, koja bi svojim znanjem i iskustvom uistinu mogla učiniti velike promjene (na bolje) u području kulture u Hrvatskoj.

Naime, ministrica je, sudjelujući u televizijskoj emisiji In medias res (zamislite, o kulturi se raspravljalo u udarnom terminu na drugom programu HTV-a!) istaknula da bi gradovi već sada trebali odrediti što su primarni projekti u smislu kulturne infrastrukture, pogotovo u kontekstu mogućeg kandidiranja zemlje, odnosno grada u projektu Europska prijestolnica kulture. Riječ je o projektu, koji je do sada mnoge europske gradove srednje i manje veličine uzdigao na pozornicu, obasjao svjetlima reflektora te im, ne samo tijekom godine dana koliko odabrani grad ima pravo nositi tu titulu, donio razvoja i napretka koliko sami možda ne bi postigli desetljećima. Ove godine titula Europske prijestolnice kulture pripala je slovenskom Mariboru i portugalskom Guimaraesu, a sva mjesta za ovu prestižnu titulu popunjena su do 2019. godine. U spomenutom je televizijskom terminu ministrica Zlatar Violić naglasila da bi bila najsretnija kada bi taj projekt obuhvatio gradove istočne Slavonije, koji imaju prekrasnu baštinu, a potpuno neiskorištenu. "Dvorci i gradići imaju niz neosviještenih točaka za razvoj", rekla je ministrica kulture, ističući da je "kultura opće dobro, zajednički interes svih" te da "svatko tko stane nogom na ulicu, stao je na komad baštine".

Je li grad Slavonski Brod voljan upustiti se u takvu avanturu i uhvatiti priliku koja se i njemu nudi? Postoje li u Slavonskom Brodu kadrovi sposobni za takvu vrstu studioznog dugoročnog planiranja? Uvijek očekujemo da nam netko drugi pomogne, država, Europska unija, i sanjarimo o tomu da Bruxelles jedva čeka da nam pokloni što više svoga novca, da bismo se mi, eto, razvili. Međutim, što smo spremni učiniti sami i koliko smo truda voljni uložiti sami?