IAKO sam ih tada dobro poznavao, često su me zagrebačke ulice prevarile. „Ma to je samo tri bloka odavde. Neću se naguravati s penzićima, kumicama i studošima po ufutanim tramvajima. Idem pješke." Nakon pola sata skužio bih kako, (ne)pristojno oznojen, nisam prešao ni pola puta, kako mi ukupno valja preći cijelih 4-5 kilometara. Sjetio bih se tada Broda i kako bih s tom kilometražom gotovo mogao proći s kraja na kraj grada, što su rijetki optimisti činili čak i u to vrijeme kada roditelji nisu vozili lijene pubertetlije od Vampira do Gimze. Kasnije, kada sam se motorizirao, ludio bih putujući sat vremena od Jaruna do radarske stanice na Žitnjaku, gdje je valjalo odraditi praksu. Gužva je tada, sredinom osamdesetih, već bila nesnosna, a nije da nisam imao vrhunsko luksuzno vozilo. Redovito bih Plavu Munju (Trabant karavan) ponosno parkirao ispred Kaveza, između nabrijane Alfe Dražena Petrovića i raskošnog Jaguara nekog rock-managera, kao svoj skromni doprinos općoj zajebanciji luđaka pred Zvečkom. Uvijek sam mrzio tu velegradsku gužvu.

Od zastrašujućih egzorcističkih krikova onih koji svoj duh pokušavaju očistiti od provincijalizma morao sam pobjeći dublje u provinciju, na selo. No, ne predaleko, jer volim Brod. To je moj grad.

Ne sjećam se jesmo li bili usred ili između tadašnjih programa privredne stabilizacije, ali atmosfera u klapi je bila fenomenalna. Pridošli iz svih krajeva Hrvatske, listom studenti tehničkih fakulteta, pokazivali smo iznenađujuće zanimanje za sve oblike kulture i umjetnosti te pokušavali rasporediti uvijek skromni studentski budžet kako ništa ne bi propustili: Zagrebački bijenale, gdje smo prvi put vidjeli, za to vrijeme skandalozni Laibach, neponovljivu Katarinu II i druge glazbene otkačenjake; pratili smo genijalnog Petrinjaka i drugove; posjećivali izložbe slika, stripova, fotografija; obilazili alternativna i etablirana, gostujuća i lokalna kazališta: Eurokaz, Gledališče Sester Scipion Nasice, KPTG, Gavella, Teatar u gostima; proučavali arhitekturu, razmjenjivali rijetke knjige i ploče, gutali Janšinu Mladinu kao tada najglasniji navještaj raspada već dobrano prohrđale Jugoslavije i konačnog dolaska demokracije i slobode (ccc, mladi i naivni). Upijali smo Herzogov, Wendersov i Fassbinderov novi njemački val, visili u Kinoteci i s nestrpljenjem čekali ciklus FEST-a u Zagrebu. Boško je rasturao sa svojim Jazz Fairom, a Mimara iskrcao svoje blago. Grad je prštao kreativnošću. Širila se posebno pozitivna vibra kakvu nikad kasnije nisam osjetio. No i tada, u velegradu kakav je Zagreb, na svim važnim toponimima kulturne metropole, uvijek ste mogli sresti istih stotinjak ljudi, pokojeg zalutalog studenta i par čuvenih zagrebačkih „šmekera" koji su jednostavno morali biti viđeni. To me na neki način iznenadilo i razočaralo. „Zar uvijek iste face kamo god da kreneš? Zar grad poput Zagreba nema više vjerne publike za vrhunske kulturne priredbe? Zar toliki trud i novci za šačicu kulturnih ovisnika?" Shvatio sam kako je Zagreb u stvari zavodljiva, dotjerana, ali ipak prerušena kulturna provincija. Dosadile su mi te blazirane velegradske face.

Brod mi se tada činio kao grad po mjeri čovjeka: ima sve najosnovnije, kad se zainatiš možeš ga prehodati, pun prekrasnih drvoreda koji svuda formiraju zelene tunele, ne pretjerano glasan i napućen. Dva kina, čuveni Susreti kazališta i pokoji koncert. Ništa spektakularno, ali za grad poput Broda, više nego dovoljno. Fakultet iznikao iz nužde i rezona, nekoliko pristojnih srednjih škola. U Gigantu posla za sve i svakoga. Život bez stresa. Život kao usporena slavonska siesta. U takvom gradu ne trebaju vam smoking il' frak, osim ako ne želite izgledati groteskno. Za povremene svatove i sprovode dovoljno je obično, makar i demode crno odijelo.

No, nastupilo je neko novo doba. Ambicioznima je sve ovo bilo premalo, žele više, žele napredak. Uništiti drvorede i sve betonirati. Pod svaku cijenu sa sebe skinuti palanački biljeg, napraviti od našeg grada nešto što nije. Pomesti kvartovske trgovine i izgraditi velebne centre. Što će nam prljava industrija? Bit ćemo bogati bankari i uspješni prodavatelji turističke magle! Bit ćemo blijeda slika lažnog velegrada. Napredak to traži. Uf, boli taj napredak!

Shvatio sam kako provincija nije toliko geografski pojam koliko stanje frustrirana uma. Sat i pol putovanja do metropole je smiješno opravdanje za nečiju učmalost ili ne daj Bože nekulturu; negdje ljudi toliko putuju svaki dan na posao. Odakle im onda pravo tražiti mijenu stila i načina života cijelog jednog grada kako bi stekli privid kulturnog uzdizanja, kako bi naglasili svoj značaj, kako bi opravdali izgubljeno vrijeme i novac te zadovoljili svoje bolesne ambicije?

Odrastanjem, afiniteti se mijenjaju i jasno je kako mladi ljudi žude za širim obzorima, stjecanjem iskustva, učenjem i putovanjima. Zato imaju osjećaj kako ih Brod guši; ali treba ih naučiti kako valja, kada negdje odu, promatrati ljude koji tamo žive. Pitati se zašto vole svoja zabita talijanska sela, gdje sigurno ne dolaze predstave Rimskog nacionalnog teatra, svoju Provansu prepunu vinograda, gdje ih u rana jutra ne bude operne arije Pariškog opernog zbora, škotske gradiće gdje ne skakuću baletani Londonskog baleta? Pa eto…ljudi usprkos tome žive i ne znam tko si može prisvojiti pravo reći kako im je život osiromašen, kako su ograničeni svojom provincijom, kada djeluju tako zadovoljno kao rijetko koji žitelj velikog grada. Oni svojim malim pomacima i ispunjenim životom, njegovanjem tradicije i dobrih običaja čuvaju kulturu svog naroda i grade prave riznice dobra za svoju sredinu.

Žalosno je kada se ljudi u već poodmaklim godinama ne mogu suočiti sa realnošću i postaviti si granice. Drže, kada bi živjeli u nekoj drukčijoj, kulturnijoj sredini, postali bi talentirani, relevantni, slavni, bogati. Poanta njihovog neuspjeha nije u Brodu. Brod nema ništa s tim. Treba li nam nogometni prvoligaš (ta imamo problema financirati i drugoligaša)? Treba li nam sveučilište, kad tako je malo vrhunskih znanstvenika u Hrvatskoj? Trebaju li nam tramvaji ili čak metro? Treba li doista Brod postati turističko, umjetničko ili kulturno središte?

Od zastrašujućih egzorcističkih krikova onih koji svoj duh pokušavaju očistiti od provincijalizma morao sam pobjeći dublje u provinciju, na selo. No, ne predaleko, jer volim Brod. To je moj grad.