TIJEKOM proteklih nekoliko tjedana na četiri lokacije u gradu Zagrebu (a uskoro će i planirana peta) pojavile su se četiri metra visoke skulpture kravate. Inicijativa je dio umjetničkog projekta KravatArt - Zagreb grad koji veže, koji zajednički organiziraju Turistička zajednica grada Zagreba i ustanova Academia Cravatica, kako bi postavljanjem velikih skulptura još jedanput podsjetili na hrvatsko podrijetlo kravate.
Tako osvanuše četiri goleme kravate u kiparskoj viziji Petra Ujevića, a svaka od njih dobila je drukčiji završni "dezen" - prva je kravata-instalacija postavljena u Zračnoj luci na Plesu, zatim druga na Tomislavovom trgu, koju je slikar Stjepan Šandrka oslikao motivima dalmatinskog psa, kravatu na Kaptolu motivima je glagoljice oslikao Igor Gustini, a četvrtu kravatu, postavljenu kod Hrvatskoga narodnog kazališta, slikar i grafičar Ivan Gregov oslikao je prizorima dalmatinskog sela.
Umjetnost, turizam ili kič-akcija?
Međutim, nije prošlo mnogo vremena, a javili su se Turopoljci, pa zatim i Velikogoričani, spočitavajući Zagrebu identificiranje s kravatom, koja uopće nije potekla iz Zagreba, već svoje korijene nalazi upravo u Turopolju, ili baš upravo u Velikoj Gorici. I tako bi svatko želio povući na svoj mlin, pri čemu će zagrebačka Turistička zajednica, u suradnji s Marijanom Bušićem, idejnim začetnikom projekta, osnivačem Academije Cravatice i suvlasnikom tvrtke Potomac (koja proizvodi kravate Croata), zaključiti kako je baš Zagreb, kao hrvatska metropola, pogodan za stvaranje, hrvatskom riječju, "brenda" prijestolnice kravate.
Već dvadesetak godina na razne se načine nastojalo povezati kravatu s Hrvatskom i probuditi u građanima svijest o tomu - sjetimo se samo kravate oko vrata bana Josipa Jelačića na glavnom zagrebačkom trgu ili opasavanja golemom crvenom kravatom oko pulske Arene - te pretvoriti tu ideju u učinkovit kulturno-turistički proizvod. "Kravate u Zagrebu samo su nastavak dobro započete priče", izjavio je Nikola Albaneže, utemeljitelj projekta Hrvatska - domovina kravate. No, istaknuti povjesničari umjetnosti Snješka Knežević i Zvonko Maković složili su se u stavu da kravata nema nikakve veze sa Zagrebom, dapače "nema nikakve veze s kulturnim i umjetničkim identitetom grada", istaknula je Knežević, dodajući da je to "kampanja jedne institucije koju oni žele nametnuti kao brend".
Na stranu sve priče oko pripadnosti ili nepripadnosti kravate ovomu ili onomu hrvatskom ili nehrvatskom podneblju - prosječno obrazovan građanin već samo jednim pogledom može zaključiti kako su ta golema zdanja, na podebljim platformama, nakaradne forme i smiješnog umjetničkog oblikovanja, poput kakve vanzemaljske invazije. I kao da se čini da će svakog trena neki "mali zeleni" proviriti iz toga zdanja s riječima: "Otpor je uzaludan."
Srećom, ove skulpture samo će privremeno krasiti zagrebački javni prostor, jer će umjetnička akcija trajati do sredine prosinca. Što ih manje turista vidi, tim bolje za naš kulturno-turistički ugled u svijetu, kojeg ovakve kič-akcije sigurno neće unaprijediti.
Ivanine bajke među nama
Zašto o tomu govoriti u Slavonskome Brodu? Zato što je i ovaj grad proteklih mjeseci poprište intenzivnijeg osmišljavanja javnog prostora, usmjeravajući se ka iskorištavanju lika i djela Ivane Brlić-Mažuranić, što je posve logičan odabir s obzirom na značenje koje ona ima u hrvatskoj kulturi. Dok šetamo uz Savu, proći ćemo pored zamišljenoga Potjeha (iako me još uvijek katkada - no, već sam se i navikla - prođe lagana neugoda od tog tamnog i mračnog lika), dok šetamo Korzom, put bi nas trebao dovesti do Djeda Neumijke i Lutonjice Toporka (naglasak je na "trebao bi", budući da ih još uvijek neupućeni pogled treba tražiti kao iglu u plastu sijena), zidove šetališta od nedavno ukrašavaju dječja likovna ostvarenja nadahnuta Ivaninim bajkama, a ako se uputite u park u brodskoj Tvrđavi, možete Ivanine bajke uz igru pročitati svojoj djeci, pa i glumiti da ste šegrt Hlapić ili Kosjenka.
Lik i djelo Ivane Brlić-Mažuranić nedvojbeno je izvor na kojemu grad može izgrađivati svoju prepoznatljivost, bez obzira što na određeni način to čini i Ogulin - negativne konkurencije tu ni u kojem slučaju nema. A ulaženje u javni prostor u slučaju Slavonskoga Broda riješeno je na prilično zadovoljavajući način (osim spomenute skulpture na Korzu, za koju javnost ima dužnost tražiti da ju se konačno "otkrije" iza nakaradnog komercijalnog kioska). Ivana Brlić-Mažuranić i književno bogatstvo koje je stvorila integralni su dio ovoga grada i zalihost na kojoj treba graditi budućnost. U tom smislu potrebno je inzistirati i na mnogo strukturiranijoj i organiziranijoj manifestaciji U svijetu bajki, koja trenutno obuhvaća čitav niz raspršenih inicijativa i ostaje na razini provincijalnog događaja. (Pogledajmo samo što je Šibenik uspio učiniti sa Međunarodnim dječjim festivalom!)
Korak dalje...
No, vratimo se skulpturama u javnom prostoru. Zagrebački primjer s kravatama zorno pokazuje koliko je jednostavno kič zamijeniti s umjetničkom akcijom. Jer, javni prostor nije javna kuća, u kojoj za određenu količinu novaca možete dobiti određenu vrstu usluge. Javni prostor je prostor komunikacije, a likovi iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić mogu na vrlo učinkovit način ostvariti tu komunikaciju. Nakaradne kravate - nikako. Ivanini likovi - svakako, ali pažljivim pristupom.
Kada je Ivan Kožarić 1994. godine prizemljio svoje Sunce u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, nije znao da će probuditi toliko duhova i pobuditi toliko različitih reakcija. A upravo je Kožarićevo Prizemljeno sunce postalo identifikacijska točka Zagreba. "Brend", rekli bismo na hrvatskom jeziku. Nakaradne kravate - nikako.
Suvremena umjetnička akcija u Slavonskom Brodu - zašto ne?
