Čitam ovih dana apokaliptično intoniran tekst Stribora Uzelca Schwendemanna na jednomu brodskom portalu i ostajem bez daha dok se probijam kroz slojeve gusto istkanih misaonih niti, riječi sve složenijih jedne od druge koje se spajaju u zadivljujuće komplicirane konstrukcije, pronicljivih tvrdnji i detektirajućih asocijacija, potkrijepljenih oštrim primjerima na rubu kulture govora, začinjenih neizostavnom dozom katastrofičnosti, koja bespoštedno melje i tekst, i čitatelje, a i autora samoga. Čitajući, čini mi se da je došao kraj. Nema te slamke spasa za koju bismo se mogli uhvatiti.

Smeta me ta katastrofičnost koju se uporno, na različitim  razinama pokušava podmetnuti kao neprikosnoveni dnevni, tjedni, mjesečni, godišnji i životni plan i program koji moramo ispoštovati kao prave minorne žrtve.

Razmišljajući na takav način čovjek bi, uistinu, poželio ostaviti sve to zemaljsko iza sebe i, kao u filmu Veliko plavetnilo Luca Bessona, pustiti se u dubinu i spoznati tišinu koja se čovjeku otkriva samo jednom i, tada, zauvijek. Ne, nije riječ o suicidalnim primislima zbog bolesti, trauma iz djetinjstva, ljubavnih jada, zelenaških dugova ili čega drugoga, već o posve jednostavnom prepuštanju tišini. Naravno, metaforički, jer tišina kao apsolutna kategorija ne postoji.

Srećom, ne razmišljam na takav način, već mi nešto drugo kopka misli. U stavove autora teksta ne ulazim - kao što se ženu nikada ne pita za godine, a nastavnika kojeg učenika voli više.

Međutim, smeta me ta katastrofičnost koju se uporno, na različitim (osobito medijskim) razinama pokušava plasirati kao pitanje bez odgovora, kao tezu kojoj ne smijemo protusloviti, te podmetnuti kao neprikosnoveni dnevni, tjedni, mjesečni, godišnji i životni plan i program koji moramo ispoštovati kao prave minorne žrtve.

Lamentirati o tome kako ništa ne valja, nije produktivno

Daleko od toga da je život u stvarnosti krasan i bajan. Daleko od toga da ne trebamo biti kritični. No, zašto se zaboravlja da kritika nije a priori negativna prosudba čega, već obrazloženi sud o vrijednostima i slabostima ocjenjivanog objekta, što znači da može imati i svojstvo negativnog i svojstvo pozitivnoga. Prema latinskom i grčkom izvorniku riječ kritika znači razlučiti. Kako ćemo išta razlučiti ako dopustimo da vjetrovi naelektrizirani katastrofičnošću i apokaliptičnošću otpušu i ono malo staloženosti procjene i ocjene, koju bismo trebali njegovati?

Kritički procjenjivati svaki trenutak u kojemu se nalazimo, da. Lamentirati o tome kako, ukratko, ništa ne valja, nije produktivan način razmišljanja i življenja.

Neku večer je u jednoj televizijskoj emisiji iz kulture književnica i urednica nakladničke kuće Milana Vuković Runjić dosjetljivo i jednako tako pronicljivo dometnula da, slobodno ću opisati, propast kulture i propast civilizacije nisu ništa novo. Ta toliko su već puta kulture i civilizacije nastajale i nestajale, pa zašto bi baš današnji trenutak bio i po čemu poseban, posebno katastrofičan? Nije to ništa o čemu bi trebalo osobito lamentirati, zaključuje Vuković Runjić.

Slažem se. Kritički procjenjivati svaki trenutak u kojemu se nalazimo, da. Lamentirati o tome kako, ukratko, ništa ne valja, nije produktivan način razmišljanja i življenja.

Međutim, ako vas nešto jako tišti, grupa maštovitih autora dokučila je instant rješenje vaših problema. Pritisak na magični gumb http://make-everything-ok.com/ u desetak će sekundi skinuti sav teret s vaših pleća i očistiti um od svega što ga je kontaminiralo. Jednim pritiskom sve će biti u redu. Ako slučajno ne osjetite trenutačnu promjenu na bolje, pokušajte provjeriti vlastitu percepciju objektivne stvarnosti.

Autori ovog maštovitog čina, koji ne može a da ne izazove trenutni osmijeh i toliko potreban ironijski odmak, vješto su se poigrali s konstrukcijama društveno/psiholoških stereotipa, pri čemu sebe smatramo osobom koja ispravno percipira stvarnost, a svi ostali gledaju na probleme "iz krivog kuta".

Stoga svim katastrofičarima preporučam da kliknu. I sve će biti u redu.