S vremena na vrijeme, sjetim se djetinjstva i priča kojima su nadobudni skojevci punili glavu maloj djeci: "Doći će vrijeme kada nitko neće biti opterećen teškim radom, ljudi će se baviti umjetnošću, filozofijom, znanosti, politikom iliti duhovnom nadogradnjom. Svatko će davati prema mogućnostima, a uzimati prema potrebama". Ako se zatekao u blizini kakav stariji čovjek, obično bi šutke odmahivao glavom i rukom te tek kada partijaš ode, rekao: "Djeco, sve su to gluposti, ta njihova komunistička utopija. Raj na zemlji. Pih." Mi klinci bi zbunjeno gledali, pitali se tko je tu u pravu i pokušali zamisliti svijet gdje ćemo bez ičijeg prigovaranja, cijeli dan naganjavati loptu, čitati stripove, izležavati se, slušati ploče i maksimalno uživati.

U međuvremenu, socijalizam je propao, komunizma nikad nije ni bilo, a raj na zemlji se spominje samo u turističkoj promidžbi. No, gledajući suvremenu Hrvatsku, pitam se nisu li stari partijaši ipak imali pravo. Doduše, komunistički ideal nisu dočekali svi, no postoji u nas jedna skupina ljudi koja nikada ništa teško radila nije, ima prema svojim potrebama pa i više (a potrebe im nisu male), a bave se, vidi vraga, duhovnom nadogradnjom – politikom. Pogledamo li malo bolje, vidjet ćemo kako neki od njih frapantno nalikuju na nekadašnje skojevce. U stopu ih prate umjetničke duše, glumci, filmaši i pjevači, estradnjaci koji također dočekaše zemaljski raj, kakvom se ni sam Owen (Robert, a ne onaj Michael iz mančesterskog "Jedinstva") nije nadao.

Začudo, imali su ti naši utopisti i neupitnu podršku duhovne vertikale, inače monopolistički nastrojenu i alergičnu na konkurenciju u trgovini snova. Nonšalantno kolanje torbi prepunih novca vjerojatno su velikodostojnici doživljavali kao krajnji prezir prema ovozemaljskom, materijalnom. Našavši svoj djelić zemaljskog raja, nisu glasa podigli ni brojni znanstvenici i akademici, časni suci i odvjetnici, prešutno podržavajući i svesrdno surađujući s ovim trgovcima snovima i velikim idejama. Ima tu još nekoliko skupina klijenata, koji su mislili kako će idila trajati do vijeka. Nas ostale, ostavili su da živimo u procjepu između nestalog industrijskog svijeta i zahuktale post-industrijske revolucije, bez znanja i mogućnosti za ostvarenje Jean Jacques Rousseau-vog potpunog povratka prirodi (koji BTW, snažno prezire i moj frend Laki), a uz zaglušujuću buku instrumentaliziranih medija. Ako ne vjerujte, slobodno dođite u moj stan i vidite kako sam siromašan. Pogledajte i u madracu – ni tamo nema šoldi. Samo me nemojte pitati za račune u inozemstvu!

Svim gore navedenim grupama, osim ponekom znanstveniku – čast iznimkama, zajedničko je to što im matematika baš ne ide – pogledajte video prilog na kraju teksta. Časni ljudi, koji nama ostalima pružaju nadu u ostvarenje utopije, notorne su ljenčine i jamačno nepopravljive komunjare jer izmišljaju sve kako ni oni ni mi ne bi u budućnosti ništa radili te kako bismo se i mi dočepali lagodna života. Arhitekt, dizajner i računalni znanstvenik Skylar Tibbits, smatra kako „u budućnosti nećemo mi izrađivati predmete / proizvode – izgrađivat će se sami" (poveznica na tekst na engleskom). Postupak se naziva molekularno samoudruživanje i predstavlja jedan značajan iskorak, koji kao i sve nove tehnologije sobom donosi brojne vrline i mane. Iako se nekima čini krajnje futurističkim da umjesto da izgradimo stol, kreiramo nano-materijale koji će to učiniti sami, ovaj koncept nije tako nov. Još 1987. Cram, Pedersen i Lehn su dobili Nobelovu nagradu za kemiju za svoj rad na izgradnji složenih molekula od samoudruživih dijelova.

Drugi znanstvenici put ka utopiji vide u zamjeni ljudskog rada – robotskim (nažalost, ponovo poveznica na tekst na engleskom). Kao što sam i sam napomenuo u tekstu „Motikom il' kompjuterom" kibernetizacija, automatizacija, robotizacija često su bivale optužene za gubitak radnih mjesta, odnosno povećanje nezaposlenosti. Realno gledajući, još uvijek je njihov utjecaj minoran u odnosu na klasična „ljudska" radna mjesta. No, kako je navedeno na prethodnoj poveznici, uz postojećih devet milijuna robotskih radnih mjesta, u sljedećoj godini očekuju se dodatna četiri. Postotna povećanja će iznositi: 127% za Aziju, 87% za Ameriku i 45% za Europu.

Što ovi podaci znače i kakav zaključak možemo iz njih izvući? Što učiniti ne bi li sami postali kreatorima i sudionicima poželjne utopije?

Iako postoje kvalitetni tekstovi o znanstvenim aktualnostima i na hrvatskom jeziku, da bi ažurno i uspješno (barem) pratili suvremena znanstvene domete moramo solidno poznavati post-industrijski lingua franca – engleski. Jednostavno, danas je izuzetno teško biti vrhunski u nekom području tehnologije i znanosti ako ne vladate ovim jezikom. Posljedično, oni koji ne razumiju prirodu suvremenih proizvodnih sredstva i postupaka, jamačno ne mogu voditi produktivnu politiku neke zemlje, regije ili grada. Dakle, prvi test za budućeg političara trebalo bi biti poznavanje engleskog jezika. (Nagradno pitanje: Kako se na engleški reče „danaske"?). Engleski je nužan i za dublje razumijevanje računalnih sustava (jer su na njemu utemeljeni svi programski jezici), koji su ugrađeni u samu srž postindustrijskog doba. No, kako bi svaki čovjek uspješno prepoznao sve vrline i mane novih, često dvojbenih ili dualnih, znanstvenih dosega, nužno ga je obrazovati i senzibilizirati i u područjima etike, filozofije i sociologije. Želimo li čovjeka koji će biti spreman na rusoovski potpuni povratak prirodi ili bar na njegovu moderniju izvedenicu – održivi razvoj i skrb o ekologiji, moramo ga osposobiti za praksu, kako je to mudro istakao prof. Prskalo u svojoj kolumni. Bit ću stoga iznimno drzak te predložiti svoj program za obvezno osnovno obrazovanje:

Od prvog do četvrtog razreda:
1. Hrvatski jezik
2. Strani jezik - Engleski/Njemački/Talijanski/Španjolski/Francuski
3. Matematika
4. Informatika
5. Tjelesna i zdravstvena kultura
6. Priroda i društvo
7. Umjetnost i kultura

Od petog do devetog:
1. Hrvatski jezik
2. Strani jezik - Engleski/Njemački/Talijanski/Španjolski/Francuski
3. Matematika
4. Informatika
5. Tjelesna i zdravstvena kultura
6. Prirodne znanosti
7. Društvene znanosti
8. Umjetnost i kultura

Priroda i društvo prožeti kritičkim promišljanjem o suvremenom svijetu i događajima, praktičnim timskim radom u prirodi, upoznavanjem s osnovnim prirodnim ciklusima, kontakt s biljkama i životinjama doprinijet će rehabilitaciji osnovnih ljudskih vrijednosti koje smo životom u urbanim sredinama, zatrovani medijima, udaljili od naše djece. Matematika, informatika i strani jezici omogućit će im lakše snalaženje u postindustrijskom svijetu, a proučavanje umjetnosti i kulture oplemenit će im dušu načetu raznim zaglupljujućim tainment sadržajima (Danas je sve nekakav tainment: info-tainment, sports-tinment, news-tainment, arts-tainment, shop-tainment ….- nastalo od engleske riječi entertainment - zabava). U višim razredima proučavanje prirodnih znanosti uz mnoštvo pokusa, projekata i praktičnih prezentacija donijelo bi učenicima osjećaj postignuća i kreacije za razliku od današnjeg većinom pasivnog praćenja ex cathedra predavanja. Proučavanje etike, filozofije i psihologije unutar društvenih znanosti dovele bi do toga da naš čovjek ne bude više zapušten, nego da samostalno može objektivno procjenjivati i ocjenjivati političare, znanstvenike i sve ostale koji odlučuju o njegovoj budućnosti. I dok Amerikanci forsiraju STEM područja u obrazovanju, koncept proširen temeljnim društvenim znanostima, umjetnošću i kulturom sprečava nastanak fah-idiota i nekritičkih podanika.

Same škole, učionice, satnica i struktura nastave morale bi pretrpjeti znatne izmjene. Današnje učionice u kojima učenici sjede u redovima osmišljene su u davna industrijska doba kako bi čovjeka disciplinirale, umrtvile i pripremile kao poslušnu jedinku za industrijsku pokretnu traku. U stvarnosti su drugi zahtjevi pred modernim čovjekom-poduzetnikom kakvog i mi nasušno trebamo: samosvijest, kreativnost, kritičko promišljanje, analitičnost i sposobnost povezivanja bezbrojnih informacijskih tokova. Mnoštvo praktičnog rada uz podršku novih tehnologija: on-line učenje, virtualne učionice, webcasti, podcasti; rad na zanimljivim projektima bez striktne satnice, pomno odabiranje i prepoznavanje učenika, njihovih sklonosti i talenata; sve su to izazovi na koje će vrlo brzo morati odgovoriti naše škole želimo li izaći iz krize. Kako i najrazvijenija društva još uvijek većinom odgajaju i obrazuju poslušnike, još uvijek postoji šansa da transformacijom školstva, kao osnove modernog društva, premostimo tehnološke, digitalne, kulturološke i ostale jazove prema razvijenom zapadnom svijetu kamo nas gorljivo vode naši lideri.

Apsurd suvremenog društva ilustrira slika američkog beskućnika koji nudi uslugu izrade web stranica, a zauzvrat traži hranu.