Često se žalimo kako nam ne ide baš u gospodarstvu. Pritom, redovito smo spremni okriviti sve i sva, od vlade do gradonačelnika i župana, ali isto tako redovito zaboravljamo zaviriti u sebe i provjeriti nismo li nekada i sami uzrok vlastite propasti.

U segmentu trgovine i usluga vezanih uz automobile, izgleda, sve je dozvoljeno i još uvijek smo na „divljem" zapadu, ili bolje rečeno, na razuzdanom istoku.

Ovih sam dana odlučio, kod naših brodskih poduzetnika, utrošiti nekoliko tisuća Eura i to ne svojih Eura, jer ih baš i nemam na hrpi, nego tuđih, od banke posuđenih i moram priznati kako sam doživio šok.

Znam da se našim opredjeljivanjem za kapitalističko društveno uređenje i slobodno tržište nije puno promijenilo u glavama naših ljudi, znam kako se samim ulaskom u EU također ništa posebno ni temeljno nije promijenilo u načinu na koji razmišljamo i poslujemo, ali sam ipak bio iznenađen razinom neprofesionalnosti i neskrivenog kriminala koja se odvija u nekim našim „uvaženim" tvrtkama. I dok su u ostalim djelatnostima ipak načinjeni kakvi-takvi iskoraci k uvažavanju kupaca - potrošača, u segmentu trgovine i usluga vezanih uz automobile, izgleda, sve je dozvoljeno i još uvijek smo na „divljem" zapadu, ili bolje rečeno, na razuzdanom istoku. Situacija je vjerojatno gora jedino još u građevinarstvu. Naravno, niti u jednom slučaju, ne treba generalizirati.

Simpatični mangup - prodavač čarobne ljekovite vodice

Dolazim tako s prijateljima (dva vrsna poznavatelja automobila) u jednu renomiranu brodsku auto-kuću sa željom da vidim vozilo koje reklamiraju na internetskom oglasniku. Vrlo brzo dolazi nasmijani zaposlenik auto kuće i ljubazno nam nudi pomoć.

„Vidite, gume su dobro očuvane, gotovo nove", kaže on.

„Auto je 2005. godište, a gume su 2002. Teško da su nove, a pogotovo nisu očuvane", ispaljuje jedan od mojih pratitelja.

No, nastavlja naš ljubazni prodavač u stilu prodavača čarobne ljekovite vodice iz kaubojskih filmova:

„Vidite, stavljen je nov akumulator."

„Akumulator je iz 2007. godine", demantira ga sada drugi moj pratitelj.

Što bi rekao naš narod: „Svaki cigo svoga konja hvali" i svi bi se s time složili kada bi to stalo na bezazlenom brbljanju prodavača koji, donekle shvatljivo, nastoji nešto utržiti i preživjeti.

Uostalom, reći ćete kako je svaka reklama, na neki način, laž i obmana i kako je cijela marketinška industrija bazirana na opsjenama i složit ću se s vama, dragi čitatelji. No, negdje se mora povući crta i odrediti što je reklama koja malo „zaobilazi ili prešućuje istinu", a što drski pokušaj prijevare. Vjerovali ili ne, čak smo donijeli i zakone koji o tomu govore. Idemo dalje.

Bez obzira na prodavačevo blebetanje, moji su mi „majstori" sugerirali koliko otprilike automobil vrijedi te da se pokušam dogovoriti s prodavačem. Kako je bilo već kasno, rekoh prodavaču kako ću najvjerojatnije doći sutra da finiširamo dogovor. Kažu, bolje je prije većih odluka prespavati, još malo promisliti.

Izmišlja poreze bolje od Linića

Sutra, sasvim slučajno, ponovo dolazim u pratnji dva prijatelja (dva slučajna svjedoka). Sjedam za stol s prodavačem i počinjemo pregovore. Vrlo brzo nalazimo se na cijeni od 30.500 kuna.

„Na ovu cijenu morate platiti još pet posto posebnog poreza!" reče prodavač. Ne kupujem aute svaki dan, dapače, nisam to radio gotovo 20 godina te sam začuđen i zatečen, ali što ću sada, valjda čovjek koji se time bavi zna.

„Nisam to znao", samo promrmljam.

„Da, da. To vam je od 01. ožujka 2013. Svi kupci auta moraju platiti taj porez. No ja ću vam ga uračunati u troškove kreditiranja pa se ništa nemojte sekirati", slatkorječivo medi prodavač.

„No dobro, ako se baš mora. Hvala vam", odgovorih i dalje sumnjičavo i zbunjeno. Ne želim svaki put prilikom odlaska u trgovinu satima na Internetu proučavati svu silu zakona koje naši vrijedni sabornici danonoćno izmišljaju kako bih bio 100 posto u điru. Nazovite me naivnim, ali zato je trgovac tu kako bi kupca kvalitetno uputio u trenutnu situaciju.

Prodavač mi izradi ponudu na kojoj je cijena automobila, plus PDV, iznosila 32.000 kuna. Na ponudi je jasno vidljivo kako je tvrtka u sustavu PDV-a. Ni traga posebnom porezu koji navodno iznosi baš 1500 kuna.

„Miki, koji si to automobil zakapario?" upita me jedan od prijatelja. Svi smo još uvijek stajali u salonu jer je vani pljuštalo kao iz kabla.

„Ma eto ga vani odmah tu lijevo, onaj plavo-sivi", odgovorim.

„Koji? Onaj udareni?", upita začuđeno prijatelj.

Znajući da je još jučer auto bio čitav, pogledam oštećeni auto pa prodavača te ga upitam: „Što se događa? Zašto mi to niste spomenuli prije izrade predračuna?".

„Ma ništa", odgovori on, „to je samo odsjaj s drugog automobila. Nije udaren. Samo vi odite do banke, sredite papire i za dan, dva moći ćete preuzeti svoj auto."

„Imate li pripremljene rezervne ključeve, listu s kodovima i vlasničke papire?" upitam prije nego krenem. „Ma naravno, ništa se ne brinite. Vi samo riješite sve u banci i za dan, dva moći ćete preuzeti svoj auto."

Izašavši van na pljusak, vrag nam nije dao mira, otrčasmo do auta da vidimo taj „odsjaj", ali je na žalost auto bio doista udaren. Nije se radilo o nekom velikom oštećenju, ali vidljivo i iritantno. Uz to čovjek nam laže u oči, sprda se s nama. Nisam se htio ponovo vraćati u salon, kiša pljušti, a i prijatelji su se žurili svojim poslom, pa nazvah telefonom veselog prodavača: „I što sada? Mislim da je bolje da ne idem u banku. Kako to mislite riješiti?"

„Ma riješit će vam to moji dečki u servisu, neće se to ni vidjeti. Samo ovaj tjedan nam je gužva, idući zasigurno. Imate moju časnu riječ!" Nasmijah se na to siguran kako kod tog čovjeka ima svega samo ne časti. No, usprkos svemu pa i logici, odlučih odigrati ovu igru do kraja. Zaintrigiralo me je dokud to može ići, gdje su granice? Makar me koštala radoznalost. Za sat-dva sredio sam sve potrebne papire u banci te je službenica javila auto-kući da treba dostaviti dokumente vozila i vlasničke papire kako bi se pripremila kompletna dokumentacija za kredit. Nakon toga, trebalo je samo čekati dan, dva kako reče junak naše priče i doći preuzeti auto.

Ma ništa se neće dogoditi

No, dani su prolazili i ništa se nije događalo. Nitko se nije javljao. Ni banka, ni auto-kuća. Moji prijatelji, majstori, rekli su mi kako su auto vidjeli u gradu, kako je stalno u upotrebi. I sam sam otišao u dva navrata popodne do auto-kuće, ali niti jedan put nisam tamo uspio zateći vozilo za koje je banka već trebala staviti obustavu na moju plaću. Kada sam to spomenuo djelatniku koji se tamo zatekao, samo mi je lakonski odgovorio: „Ma ne brinite. Neće se ništa dogoditi."

„Ništa osim petstotinjak ili kojih tisuću kilometara više nego što je vozilo prešlo do trenutka kada sam se odlučio za kupnju", pomislih. No, sada sam već bio u rukama banke i nije bilo bezbolnog povratka.

Mangup ili kriminalac

Čekajući nekakav rasplet, odlučio sam malo pogledati zakone i pravilnike o porezu i vjerovali ili ne, nisam se iznenadio kada sam vidio kako nema poreza od pet posto ako vozilo kupujete od poduzeća koje je u sustavu PDV-a i kada vam je taj PDV iskazan na računu, kao što je bilo u mom slučaju. U potpunosti je jasno kako je prodavač prekršio niz zakona: Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o trgovini i tko zna koliko još zakona, ali najvažnije od svega i Kazneni zakon iz kojega donosim cijeli članak 236.,koji se odnosi na kazneno djelo prijevare:

(1) Tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist ili prouzročena znatna šteta, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena mala imovinska korist, a počinitelj je išao za pribavljanjem takve koristi, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

Pomislih tada, što je sve junak naše priče bio spreman dovesti u pitanje zbog pohlepe kojoj se ne može othrvati. Očito, izvršivši kazneno djelo prijevare više puta, bio je spreman dovesti u pitanje svoju egzistenciju i vlasništvo, kao i egzistenciju svih ljudi zaposlenih u njegovoj tvrtki, ne obazirući se niti na zakone, niti na neku ustaljenu, civiliziranu poslovnu praksu, a bogami niti na posljedice za svoje najvažnije poslovne partnere - kupce.

Činjenica da je, bez razmišljanja, umjesto poduzetnika odlučio biti notorni kriminalac i ustrajati na izvršenju kaznenog djela, unatoč tomu što su uz mene uvijek bili svjedoci koji mogu potvrditi ovu priču, dodatno me zbunjuje. Zar čovjeku pohlepa toliko može pomutiti razum? Koliko moraš biti pokvaren da bi ljudima konstantno lagao u oči?

Biti nečiji grobar i raditi umjesto institucija?

Pomislit ćete, događaji iz ove renomirane brodske auto-kuće nisu ništa iznimno. Slične se stvari događaju našim sugrađanima, možda i češće nego smo toga svjesni. Kada o tomu pričam s prijateljima, pojavljuje ih se sve više koji su imali vrlo slična iskustva, neki od njih čak s istim poduzetnikom.

Znao sam da ću ovu priču morati podijeliti s vama, da ju ne mogu držati u sebi, no isto tako sam znao da neću moći i neću htjeti dati svom glavnom liku stvarno konkretno ime i prezime. Čemu onda ova priča, ako se ne zna o kome se radi?

Ne radi se o strahu, daleko od toga. Sve navedeno ja istinito i za sve navedene postupke sasvim slučajno imam po dva svjedoka. Vjerujem kako bi se to održalo na svakom sudu, ali treba li mi to? Trebam li prijatelje koji su mi izašli u susret i napravili uslugu izvrgnuti mučnom potezanju po našim sudovima? Trebam li baš ja glumiti borca za pravdu, osvetnika i dovesti aktera ove priče možda čak i do zatvora te njega i njegovu nedužnu obitelj „nositi na duši", kako bih time zaštitio stotine drugih ljudi od njegovih budućih kriminalnih djela? Velika dilema za jednog „slučajnog" novinara, potpunog amatera.

Kada sam ove dileme iznio prijatelju koji dobro poznaje tu problematiku sa „policijsko-sudskog" gledišta, hladno mi je rekao: „Prvo, krajnje si naivan. Pa to nije ništa. Pizdarije. Tip je varalica i to je kriminal, ali pogledaj što rade pravi macani pa se ništa ne događa. Drugo, ma kakve moralne dvojbe i zaštita drugih, to već cijeli grad zna, znaju oni koji bi to trebali znati i reagirati, ali ne reagiraju. Zato pusti sve to skupa kraju i uživaj. Boli te briga. Neka se drugi pobrinu za sebe i neka čekaju da institucije konačno prorade."

Mnoga se pitanja otvaraju. Pitanja o utjecaju i ulozi medija, pitanja o etici i građanskoj hrabrosti, pitanja o funkcioniranju institucija, pitanja o našoj zajednici i napretku, pitanja o zaštiti građana. Pomislih čak i na čuveno istraživačko novinarstvo i nasmijah se. Samo trebate otići na „mjesto zločina" i samo od sebe, padat će vam u ruke hrpe dokaza, koje nitko ozbiljno niti ne pokušava sakriti i za koje znaju sve institucije koje trebaju znati.

Epilog

Vjerojatno se pitate kako je sve na kraju završilo? Već sam počeo sumnjati u banku koja reklamira kredite za deset minuta samo na nečiji brk, a meni uz svu silu papira i potvrda ni nakon gotovo deset dana ne uspijevaju riješiti jedan jadni mali kredit za vozilo. Dakle, odem ja do banke, a ljubazna službenica mi kaže kako nisu ni krenuli s odobravanjem kredita jer iz auto-kuće ne mogu dostaviti vlasničke isprave za vozilo. Reče da su poručili kako intenzivno rade na tome. Upitah mogu li bez dodatnih troškova prekinuti tu agoniju? Može. Hvala lijepo. Pao mi je ogroman teret s leđa. Vjerojatno se isto osjećaju naši moreplovci kada ih oslobode od afričkih pirata. Kao da sam se oslobodio iz kandži zlokobne zvijeri.

Novac ću vjerojatno potrošiti kod neke zagrebačke ili osječke auto-kuće. Nemam više sluha za lokal-patriotizam i potporu brodskim poduzetnicima. Ako me baš i izvaraju u Zagrebu ili Osijeku, bar nitko neće za to znati. Nisam od onih koji tvrde kako je puno bolje i ljepše sada kada nas kradu naši nego onda kad su nas navodno krali neki drugi.