Computers, huh?  I've heard it all boils down to just a bunch of ones and zeroes....I don't know how that enables me to see naked women, but however it works, God bless you guys. Doug Heffernan (King of Queens)

Jedan od čimbenika koji priječi promjene u obrazovnom sustavu vezane uz informatiku i šire prihvaćanje FLOSS softvera ili općenito drugačijih rješenja je odnos naših poduzetnika prema ovoj problematici. Koliko god mnogi smatraju da je obrazovni sustav potpuno nesvjestan okolnosti u realnom sektoru i s njima neusklađen ipak neimari obrazovnog sustava povremeno bace pogled na situaciju u tvrtkama te njihove informatičke potrebe. Kada spoznaju da poduzetnici gotovo isključivo koriste komercijalni softver, jasna je i njihova odluka da se u nastavi koristi upravo i isključivo taj tip softvera kako bi se sadašnji učenici a budući zaposlenici što prije i lakše integrirali u poslovne procese. Pri tome se ne koristi bilo koji softver nego redovito vrhunski, najskuplji softver što znatno podiže i same troškove obrazovanja.

Tko su naši poduzetnici?

Prije nego utvrdimo tko su naši poduzetnici, iznijet ću jednu za neke možda i bogohulnu tvrdnju:

"Hrvatsku iz krize mogu izvući samo mala i srednja poduzeća."

Na čemu temeljim tu svoju tvrdnju? Dovoljno je samo pogledati našu kratkotrajnu povijest i uvidjeti da je od uspostave neovisne Hrvatske nastalo svega nekoliko "giganata": Agrokor i Atlantic. Moglo bi se tu još dodati nekoliko sličnih "kerumovskih" tvrtki ali je činjenica da se radi isključivo o trgovini orijentiranim tvrtkama koje su tek u kasnijim razvojnim stadijima diverzificirale svoju djelatnost na poljoprivredu, prehrambenu, farmaceutsku i druge primarne i sekundarne djelatnosti. Stavimo li na stranu tajkune i nekoliko jedva preživjelih giganata iz prošlosti, hrvatski poduzetnički milje počiva na malom i srednjem poduzetništvu (SME - Small and medium enterprises ili SMB - Small and medium business).

Svojevremeno sam radeći u jednoj shrvanoj tvrtci u sklopu ĐĐ Holdinga krajem osamdesetih predložio da radimo ručni alat, lopate, tačke i slične proizvode jer za naš osnovni proizvodni program nitko nije mogao pronaći posao pa su mi rekli: "Daj mali šuti i ne pričaj gluposti." Danas, dvadeset godina kasnije, tvrtka Limex još uvijek postoji dok je moja bivša ĐĐ tvrtka davno pokojna iako je cijeli proizvodni program Limexa mogla odraditi malim prstom lijeve ruke. Nije bilo fleksibilnosti.

Neke od hrvatskih proizvoda i poduzeća možete vidjeti na stranicama: http://www.hrvatskiproizvod.com

Lijepo je vidjeti da tu ima i proizvodnih tvrtki iz naše županije: Chromos-Svjetlost, Oriolik, ĐĐ kompenzatori itd. koje još uvijek (nadam se) uspijevaju zadržati glavu iznad vode. Osim samih proizvoda na navedenim stranicama možete naći i cijeli niz praktičnih savjeta za poduzetnike.

Tko su, dakle, naši poduzetnici? Da li su to ljudi koji su se sami odlučili na poduzetništvo jer imaju sve ili većinu osobina poduzetnika: inovativnost, razumno preuzimanje rizika, samouvjerenost, uporan rad, postavljanje ciljeva, odgovornost? IlI su to ljudi koji su se upustili u poduzetništvo zbog nekih drugih razloga: nezaposlenost, očaj, povećanje obiteljskog budžeta, rat, prognanstvo, avantura, brza zarada, mutni poslovi, šverc itd. Vjerojatno ćemo se složiti da je većina naših poduzetnika zbog rata i turbulentnih vremena jednostavno "gurnuta" u poduzetništvo jer nije bilo drugog načina da prežive. Sada kada su tu gdje jesu, treba im pomoć i to prvenstveno pomoć države i lokalne uprave i to jednim dijelom uklanjanjem raznih birokratskih prepreka poduzetništvu a drugim dijelom obrazovanjem, povezivanjem i zastupanjem poduzetnika i poticanjem inovatora. Osim upravnih tijela tu bi se svakako trebalo naći i što više obrazovnih ustanova.

Kako poduzetnici uvode informatiku u svoje tvrtke?

Naime, za većinu naših poduzetnika informatika je nužno zlo. Spaja se na internet jer "to danas svi imaju" ili "partneri više ne rade s faksom", nabavljaju knjigovodstveni program "jer to država traži", povezuje računala u mrežu jer "to programeri traže" a softver se kupuje "ako se baš mora".

U mnogim malim i srednjim tvrtkama implementaciji informatike u poslovanje ne pristupa se stručno i studiozno već se vrlo često primjenjuje princip "komšijinog" malog. Nađe se talentiran mladac u susjedstvu koji rastura igre i stalno nešto petlja po računalu pa on za par kuna "provede" informatizaciju tvrtke. Ta se "informatizacija" najčešće sastoji u instalaciji nelegalnog softvera i to redovito "najboljeg" i najskupljeg, eventualnoj uspostavi računalne mreže bez poštivanja ikakvih sigurnosnih ili stručnih uzusa te "majstorskoj" izradi web stranica.

Drugi, malo mudriji povjere izgradnju cjelokupnog sustava tvrtki koja im isporučuje poslovni softver bez ikakvih prethodno ili naknadno provedenih analiza sigurni u to da su dobili najbolje (naročito ako su puno platili). Kao da će isporučitelji softvera sami sebe kritizirati po pitanju konačne izvedbe i cijene. Ako isporučena rješenja korektno rade i poduzetnik je njima zadovoljan, on i dalje neće znati kako je stvarno prošao u toj transakciji te će biti uvjeren da je najnormalnije čekati "programera" da mu "otvori novu poslovnu godinu", zvati isporučitelje da mu "instaliraju novog klijenta" i cijeli niz drugih besmislica koje će redovito masno plaćati. Prava je rijetkost da kupac sklapa, ili ako sklapa, da stvarno razumije ugovor o isporuci i održavanju poslovnog softvera. Još su rjeđe tvrtke koje kroz ugovor osiguraju svoju investiciju u poslovni softver u slučaju propasti tvrtke isporučitelja programa (npr. pohranom izvornog koda programa kod javnog bilježnika ili u sefu).

Što onda rade mudri poduzetnici? Vani se davno ustalilo zvanjeICT konzultanta tj. savjetnika za informacijsko-komunikacijske tehnologije. Radi se o neovisnom stručnjaku koji neće sudjelovati u isporuci mreže, hardvera niti softvera nego će poduzetniku svojim znanjem, iskustvom i poznavanjem tržišta pomoći u odabiru optimalnog informacijskog rješenja vodeći se pri tome informatičkim, tehnološkim i ekonomskim ocjenama svega ponuđenog. Analizirat će cjelokupni projekt informatizacije s više gledišta a prvenstveno po pitanjima:TCO (Total cost of ownership - ukupan trošak posjedovanja) i ROI (Return on investment - stupanj povrata uloženog), računalne sigurnosti, usklađenosti sa zakonskim normama itd. Kako naše tržište do sada nije iskazivalo previše potrebe za takvim stručnjacima onda i nema previše "zvanično" imenovanih konzultanata ili savjetnika ali zato u svakom gradu postoji bar nekoliko uglednih informatičara koji mogu odraditi taj posao. Kako je ICT područje postalo iznimno složeno i razgranato, tako se vani pojavljuje i sve više konzultanata isključivo za pojedina područja ICT-a: računalnu sigurnost, mreže, poslovni softver, web dizajn i aplikacije. 

Na kraju ću navesti primjer zašto nije dobro instalirati najbolji i najskuplji nelegalan softver iako vas on trenutno ne košta ništa. U nekoliko slučajeva koje sam pratio, BSA (http://www.bsa.org/country.aspx?sc_lang=hr-HR) tj. državni inspektorat za njihov račun izvršio je inspekcijski nadzor te u tvrtki pronašao određenu količinu nelegalno korištenog softvera. Vlasniku je predloženo smanjivanje kazne na minimum ukoliko u određenom roku kupi sav ilegalno instalirani softver. Bilo je instaliranih programa vrijednih desetak tisuća kuna koje niti vlasnik niti djelatnici nikada nisu pokrenuli. Vlasnik je čak tvrdio da ne zna tko je instalirao navedeni softver niti za što služi ali ga to nije lišilo odgovornosti i troška.

U situaciji kada je jedini stvarni izlaz iz krize u razvoju malog i srednjeg poduzetništva, gotovo svako ulaganje lokalnih i državnih struktura u"tešku ili tvrdu" infrastrukturu umjesto u "meku" infrastrukturu u službi poduzetnika i poduzetništva a time i rasta prihoda i zapošljavanja, u stvari je gomilanje troškova i stavljanje omče oko vrata onome od koga očekujete da vas izvuče iz duboke vode. Građanstvo željno bazena, sportskih dvorana, cesta i asfaltiranih staza koje je izabralo ovakve zastupnike, ponovo će sutra (neopravdano) proklinjati iste kada bude željno samo kruha i preživljavanja. Neopravdano jer su izabrani oni koji su u svojim programima nudili jedino razvoj tvrde infrastrukture a podrška poduzetništvu im je bila samo zgodna poštapalica bez ikakva sadržaja.