Doista, onome koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.
Evanđelje po Mateju 25:29
Ne tako davno, na naslovnici vodećeg svjetskog znanstvenog časopisa „Nature" mjesto je dobio naš znanstvenik, dr Tomislav Domazet Lošo. Godine 2007. otkrio je metodu genomske filostratigrafije koja kaže kako svaki danas živući organizam u svom genomu nosi zapis o svom evolucijskom putu. Hrvatska je ponovo bila ponosna, a veliki doseg je dostojno popraćen u svim domaćim i stranim medijima. Dio domaćih medija svojevremeno je osuo drvlje i kamenje na neke naše znanstvenike jer nedovoljno objavljuju svoje radove u uglednim svjetskim znanstvenim časopisima:http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/doktori-znanosti-ili-doktori-lijenosti/part/1
Za one kojima se ne da čitati pravilnik o napredovanju u znanstvena znanja:
http://www.vms.hr/kadrovi/zakoni/Pravilnik_znanstvena_zvanja.pdf
reći ću ukratko kako je objavljivanje u priznatim svjetskim znanstvenim časopisima najvažniji čimbenik za napredovanje naših znanstvenika. Pravilnik je donekle sličan pravilnicima drugih naprednih država jer potiče usporedbu znanstvenika na svjetskoj razini.
Međutim, uspjeh dr.Loše može ilustrirati i jedan paradoks ovakvog pristupa napredovanju znanstvenika. Naime, oni za prezentaciju svojih dostignuća u tim časopisima nerijetko trebaju platiti od nekoliko stotina do par tisuća Eura pri čemu prenose sva prava na časopis, odnosno izdavača. Rezultate svojih istraživanja, kroz svoje radove, izravno dostavljaju stranim časopisima mjesecima prije objave. Tamo ih pregledaju strani znanstvenici recenzenti te se teoretski može dogoditi da naš znanstvenik, neko epohalno otkriće, dostavi strancima mjesecima prije nego itko u Hrvatskoj i zna kako je do tog otkrića došlo. U vrijeme kada su tehnološki pomaci rapidni, svakodnevni, može se dogoditi (i sigurno će se dogoditi) da se ti podaci nađu u posjedu stranih tvrtki i da se hrvatskim znanjem, istraživanjem i radom potpomaže konkurentnost stranih tvrtki i drugih država. Kritičari tog sustava pozivaju se na tzv. Matejev efekt (vidi citat). Pri tome, nikako ne bi trebalo osuđivati same znanstvenike, nego zakonodavce i kreatore tog sustava. Primorčeva „Zemlja znanja i izvrsnosti" bez neke nacionalne agencije koja bi provjeravala dosege pojedinih znanstvenih radova prije nego se oni izruče izravno u strane ruke na taj način postaje „Zemlja veleizdaje".
Otac Tomislava Domazeta, umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo, u HRT-ovom „Dnevniku 3", komentirajući drakonsku hašku presudu hrvatskim generalima, opravdano grmi kako se protiv Hrvatske vodi informacijski rat. Deklarirajući se kao utemeljitelj hrvatske obavještajne službe, istovremeno se čudi kako ga mediji ne pozivaju češće kako bi javnosti predočio svoja saznanja. Predsjednik Tuđman opravdano je zahtijevao da se svi razgovori državnog vrha, VONS-a i drugih važnih tijela u Predsjedničkom uredu, dvorima i ljetnikovcima snimaju. Nije to hrvatska izmišljotina. Domazet, Karamarko i niz drugih znanih i neznanih prozivaju bivšeg predsjednika Mesića za veleizdaju. Upravo stoga bilo bi zanimljivo pozvati admirala u jednu cjelovečernju emisiju te mu postaviti nekoliko pitanja. Jeste li ste imali priliku čitati ili slušati zapise recentnih američkih, ruskih, njemačkih ili bilo kojih predsjednika? Znaju li svi, u nekoj uređenoj državi, do detalja, što se nalazi u tako osjetljivim arhivama? Može li neka osoba neometano, pa bio to i predsjednik države ili Vlade, vršljati po tim arhivama, dilati i dijeliti povjerljive dokumente šakom i kapom i nanositi teške štete državi? Može li svaki član vlade po svojem nahođenju i potrebi prekopavati arhive? Mogu li to članovi obitelji predsjednika? Mogu li to predstavnici bilo koje stranke? U uređenim državama zasigurno ne.
Primjer osumnjičenog i zatočenog bivšeg premijera Sanadera, između ostalih, potvrđuje kako Hrvati ne znaju dobro izabrati te kako se u nas ne smije vjerovati nikome pa ni predsjedniku ili premijeru. Bilo bi, stoga, zanimljivo pozvati admirala Domazeta, doktora informacijskih znanosti Miroslava Tuđmana, Tomislava Karamarka, Stjepana Jarnjaka i druge iz vrha obavještajne zajednice koji su se trebali skrbiti o nacionalnoj sigurnosti te ih upitati na koji su to način oni utemeljili, osigurali i zaštitili arhive osjetljivih državnih podataka. Jesu li definirali zakonski moratorij od 50 godina na objavu takvih podataka kao Amerikanci? Jesu li napravili sve kako niti potencijalno zlonamjerni predsjednik ili Vlada ne bi mogli, nekažnjeno i neometano, raspolagati tim podacima? Jesu li , barem kao njihovi srpski kolege, definirali razinu podataka koji mogu ići van, a ostatak zacrniti? U Hrvatskoj se godinama dilalo transkriptima i povjerljivim podacima. Sustav je očito postavljen na razini dječaraca koji se igraju tajnih agenata. Doista, Hrvatska je „Zemlja veleizdaje".
U istoj emisiji novinarka Dijana Čuljak Šelebaj javno postavlja pitanje koliko su hrvatski građani informirani o tijeku suđenja šestorici hrvatskih generala iz Bosne. Naime, njihove presude mogle bi biti protumačene i kao presude Hrvatskoj za agresiju na BiH te predstavljati novi šok već potresenom hrvatskom puku. Istovremeno, upravo njen HRT je, u svega nekoliko posebnih emisija, pokazao birane ulomke s Haškog suda dok, na primjer, pojedine bosanske televizije već godinama imaju tjedne ili dnevne emisije koje, bez komentara, prenose događanja iz suda. Moglo se u tim emisijama vidjeti višesatne eskapade i samoobranu Vojislava Šešelja, Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, svjedočenja Mesića, Šarinića i drugih hrvatskih dužnosnika te čak i međusobne svađe u sudnici spomenutih hrvatskih generala iz Bosne. Da se protiv Hrvatske i Hrvata ne vodi informacijski rat, vjerojatno bismo bili informirani o Hagu barem kao Bosanci. Vjerojatno bi i šok, nakon presuda našim generalima, bio manji. Doista, protiv Hrvatske i Hrvata vodi se informacijski rat.
Za provedbu informacijskog rata često se koriste moderne tehnologije. Povremeno se otkrije kako neki uređaji imaju ugrađene skrivene komunikacijske otvore koji omogućavaju praćenje i „špijuniranje" korisnika. Backdoor (stražnji, sporedni ili skriveni ulaz) predstavlja, korisnicima nepoznat, skriven, komunikacijski otvor ili kanal kojega tvrtka proizvođač ali i sposobni hackeri mogu iskoristiti za preinaku rada uređaja ili dohvat podataka pohranjenih na uređaju. Backdoor se realizira kroz programe koji se izvršavaju na nekom uređaju, najčešće računalu („Odabir računala") ili ostalim uređajima koji u sebi imaju ugrađen mikroprocesor (razni komunikacijski uređaji, moderni automobili, hladnjaci, ...). Prije nekoliko dana otkriveni su backdoori na popularnim mobilnim uređajima iPhone i iPad. Ti uređaji bilježe sve radnje i lokacije korisnika nešifrirano i relativno lako dostupno. Obzirom da iPhone4 koriste ministar Popijač, glasnogovornik Pavić koji je uvijek uz skute premijerke, i državni odvjetnik Bajić čiju smo korespondenciju sa Sanaderom i Pukanićem već imali prigodu čitati te mnogi drugi državni dužnosnici, postavlja se pitanje: „treba li stranim špijunima neko posebno znanje i trud za uhođenje naših najviših državnih dužnosnika? Postajemo li svi „Veleizdajnici" neselektivnim korištenjem strane tehnologije?
U državama u kojima se malo dublje promišlja sigurnost, drugačije se postupa. Djelatnici američkog ministarstva obrane (Department of Defense - DoD) već mjesecima obilaze i opsjedaju tvrtke u Silicijskoj dolini navodno tražeći da američki proizvođači softvera u svoje proizvode (Facebook, Apple, Google …) ugrade backdoore koji će pomoći borbi protiv terorizma ali i špijuniranju svih koji koriste taj softver. Amerikanci poništavaju međunarodne natječaje za nabavu komunikacijskih uređaja za državne i javne ustanove jer se na njih kao najpovoljnije javljaju kineske tvrtke Huawei i ZTE, a sve od straha da njihovi uređaji nemaju ugrađene backdoor ulaze kojima bi Kinezi špijunirali Amerikance. Kod nas to nikome ne pada na pamet. Brazil, Rusija, Indija i Kina ulažu iznimne napore da barem u državne ustanove uvedu Linux i ostali softver otvorenog koda („Imati ili biti") u kojemu bi lako mogli provjeriti (za razliku od Windowsa i drugog zatvorenog softvera) postoje li skrivena komunikacijska okna koja se mogu iskoristiti za špijunažu. Kod nas to nikome ne pada na pamet.
Admirala Lošu, poneki u nas, smatraju paranoičnim propagatorom teorija zavjere te stoga još više čudi nonšalantan i naivan način na koji su on i ostali prvaci obavještajne zajednice utemeljili naše obavještajne službe i arhive povjerljivih podataka. Klasičnom zamjenom teza, nitko ne spominje njihovu odgovornost u uspostavi skrbi o državnoj sigurnosti, pristupu transkriptima pa posredno i haškim presudama. Kreatori našeg znanstvenog sustava podarili su strancima potencijalnu konkurentnu prednost pred domaćim tvrtkama, koje u konačnici financiraju hrvatsku znanost. Većina hrvatskih medija, umjesto informiranja, uporno hrvatskom puku baca prašinu u oči. Nekritičkim korištenjem (strane) moderne tehnologije naši državni dužnosnici, ustanove ali i mi sami svakodnevno slabimo sigurnost države, „dilamo" povjerljive informacije i polako ali sigurno, svi do jednog postajemo „Veleizdajnici".
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
bond28.04.2011. u 19:21
...ha znaći kupujmo samo svoje ništa iz uvoza-zbog sigurnosti.Još samo nam treba netko proglasiti da smo tada i tada primili čipove-da su nam i pokreti pod kontrolom da upravljaju našom voljom i snagom.E pa hebiga nismo li mi neki vanzemaljci.Hhehe.Dobra... Prikaži svea tema ali zahtjeva i dobru analkitiku.
-
mmazurek27.04.2011. u 20:56
Zahvaljujem na izvanrednim linkovima. Škole kakvu spominjete nema iako nema razloga da se ne održi. Bez želje da reklamiram bilo koga, sličan sam tečaj za mrežne administratore radio u Ivori. Gotovo sve teme koje navodite bi se mogle obraditi ako... Prikaži sve bi bilo kapacitivnih polaznika. Do sada nisam naišao na ljude koji bi u malo vremena (mjesec-dva) bili zainteresirani i spremni naučiti o svemu što ste naveli ali bilo bi dobro da bar zagrebu malo dublje od površine. Može se vidjeti s vodećim ljudima na fakultetu ili u nekoj od srednjih škola ili Zajednici tehničke kulture jesu li spremni dati prostor i računala. Predavača ima.
-
operandus27.04.2011. u 20:39
Ok, zemlja smo znanja ali nisam siguran da idemo u pravom smjeru, tome u prilog idu i ova dva linka: http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/108422/Default.aspx i ovaj http://www.business.hr/hr/Naslovnica/B.IT/Digitalni-marketing/WINDAYS-2011-Pavuna-Treba-izvesti-mentalni-drzavni-udar te ona druga strana "izdvajanja za znanost u indiji npr." http://www.indija.hr/index.php?p=articles&id=43 Imam i jedno pitanje u... Prikaži sveo pitanje u vezi ljetne škole informatike u Slavonskom Brodu, da li to uopće postoji i da li je to ikada postojalo, ako ne, bilo bi lijepo da netko to pokrene da se nauči djecu barem nekim stvarima npr. o Linuxu i njegovoj sigurnosti, neke osnovne stvari kao što su (NMAP, XinetD, SSH & MD5SUM, GPG-u, AIDE, Rootkits, NPING, Nikto, Ethereal(Wireshark) , Squid Proxy pa malo o netfilter/IPTables, SELinuxu, Snort IDS/IPS, TCPDump/LIBPCAP, PAM, OpenSSHv2, OpenPGP, SFTP pa možda čak i BPF-u) a usput i da ih se nauči malo i o etičkom hakiranju (razlika između White Hat i Black Hat) te malo o zakonima o informacijskoj sigurnosti da se klinci ne bi zaigrali previše pa završili iza rešetaka. Paranoja zna bit dobra stvar ako ju se drži pod kontrolom, naravno kao i sve u životu, previše nečeg nikada nije dobro.
Prikaži sve komentare
-