..putu mom tu je kraj
umoran ovdje ja ću stati, želim mir
Kad ne bude mene
kad me skriju paprati, travke i šaš ...
Balada, Indexi

Što će biti kad ne bude nas? Pitanje je koje si, u ovom ili sličnom obliku, postavlja većina ljudi. Naizgled različit odgovor na to pitanje daju nam religija, filozofija, znanost i umjetnost. Za budiste ovaj je život samo jedan iz niza u reinkarnacijskom ciklusu. Za većinu ostalih religija, on je samo priprema za neki ljepši, vječni život. Klasična znanost, tradicionalno materijalistička, nije našla nikakve dokaze da se nakon smrti događa išta osim truljenja, raspadanja i ništavnosti. Suvremeni kvantni fizičari, naprotiv, materiju smatraju samo jednim pojavnim oblikom energije, svojevrsnim čvorovima stojnog vala energije, koji nestaju ili se preoblikuju promjenom frekvencije titranja energetskog vala. Energija ne može iz ničega nastati i ne može nestati pa je samim time vječna. Umjetnici i filozofi, nakon postmoderne, došli su do njena završna stadija: posthumanizma i transhumanizma. Pojednostavljeno, posthumanizam ili posthumano ne smještaju više čovjeka u središte svega, poput renesanse i prosvjetiteljstva, nego ga definiraju kao jedno od ravnopravnih bića pri čemu njegova egzistencija nije više nužna nego može biti zamijenjena umjetnim inteligentnim tvorevinama. Transhumanizam posredstvom modernih tehnologija "nadograđuje" čovjeka te nastaje nad-čovjek s popravljenim i povećanim sposobnostima.

Samodopadni zagovaratelji antropocentričnog suprotstavit će se ovakvim stajalištima, istovremeno zaboravljajući da se čovjek davno drznuo drastično mijenjati svijet i prirodu, a sve pod izgovorom napretka. Upravo taj napredak, između ostalog, doveo je do ovakvih stajališta i nepovoljnih prognoza za čovjeka. Naizgled nevino križanje biljnih i životinjskih vrsta, kalemljenje, kloniranje, svjesno mutiranje, nemilosrdno ekonomski poticano iskorištavanje prirodnih bogatstava i jedinki, davno su nas pretvorili iz sudionika prirode i života u jednog od najvećih neprijatelja istih. Kako je iskonski čovjek bio uklopljen u svijet oko sebe, tako ga njegova moderna inačica dovodi do njegove suvišnosti; gotovo do samoukidanja. Religije i filozofije već odavno ne pridaju posebnu važnost tijelu i tjelesnome u odnosu na dušu, svijest, intelekt. Reduciramo li ljudsko tijelo na minimum, kao u strašnim slučajevima gubitka svih udova u prometnim i ratnim stradanjima te eliminiramo li psihološke promjene uzrokovane traumom, možemo li reći da se radi o istom čovjeku? Doživljavaju li ga njegovi bližnji kao onog starog? Koliko bi daleko ta redukcija mogla ići da čovjek ostane prepoznatljiv, da ostane onaj isti?

Pokušamo li, nadalje u tom smjeru, naivno, amaterski raščlaniti svijest ili dušu, prvo će nam na um doći sjećanja. Međutim, sjećanje sudionika na događaje, koje su zajedno proživjeli, često su potpuno različita. Postoji cijeli niz filtera i modifikatora memoriranog koji tvore osobni dojam ili stav, dakle, memorirano je procesirano osobnim algoritmom. Prvo u znanstvenoj fantastici, a nakon toga i u znanosti, pojavila se težnja ka transferu cjelokupnog sadržaja ljudskog mozga (uma?, svijesti?) na računalo koje bi nastavilo istim osobnim algoritmom obrađivati pohranjene podatke. Znanstvenici mehanisti za razliku od vitalista, takav postupak, nazvan mind upload, zajedno s umjetnom inteligencijom (Artificial Intelligence - AI), smatraju dovoljnim i mogućim za nastavak svijesti unutar umjetno stvorenog elektronskog mozga - super-računala. Razna istraživanja koja provode tajne i manje tajne organizacije i ustanove, napredna protetika, poboljšanja čovjeka (human enhancement), umjetno povećanje inteligencije (intelligence amplification - IA) i mnogi drugi postupci, proizašli iz napretka nanotehnologije, biotehnologije i kibernetike, do jučer SciFi ideje polako ostvaruju u svakodnevnom životu.

Sve što nam se činilo nemoguće, nerealno pa i smiješno u filmovima: Johnny Mnemonic, Blade Runner, Vanilla Sky, 2001: A Space Odyssey, Matrix i mnogim drugim; danas djeluje više kao priprema za ono što ubrzano nadire. Preduvjet za navedena čuda, razvoj je sučelja između ljudskog mozga i računala (brain-computer interface - BCI). Invazivni BCI predstavljaju razni implantati koji se smještaju unutar ljudske lubanje, neki u sam mozak, a neki pored. Do sada su takvi implantati korišteni za upravljanje bioničkom rukom, upravljanje kursorom računala, nadomještanje vida. Međutim, ukoliko želite sami isprobati do kuda su stigla istraživanja na ovom području, a ne želite da vam netko pri tome buši lubanju, možete isprobati neke od neinvazivnih komercijalno dostupnih BCI-a:

http://www.gtec.at/Products/Electrodes-and-Sensors/g.GAMMAsys-Specs-Features
http://www.ocztechnology.com/nia-game-controller.html
http://www.emotiv.com/apps/epoc/299/

Navedeni uređaji, u manjoj ili većoj mjeri, omogućavaju upravljanje računalom mislima.

Često potaknuta krajnje humanim nakanama, kao većina znanstvenih istraživanja do sada, i ova bi se mogla pokazati kao pogubna za čovjeka i čovječanstvo. Otvaraju se brojna etička pitanja. Kada mijenjati osobni algoritam koji očito ne radi dobro, kao u slučaju bolesnika sa psihičkim ili psihosomatskim smetnjama? Da li dopustiti brisanje traumatičnih iskustava? Treba li namjerno brisanje "humanih" podataka tretirati kao ubojstvo? 

S druge strane, zamislite sreću kada bi jednostavno mogli reprogramirati korumpirane političare, nadograditi nesposobnu upravljačku elitu s bugovitih verzija '45 i '91 na zadnju stabilnu verziju EU2010., tupavim i lijenim juniorima izravno downloadati kemiju i fiziku za 3. srednje, mrzovoljnim šalterskim službenicama instalirati "Ljubaznost" 3.0, a pojedinim represivcima "Tolerantnost" 2005 i "Susretljivost" 2007. Ipak, s ushićenjem ne treba pretjerivati. Nekim našim lokalnim velikašima procesor se davno nepopravljivo pokvario tako da je za njih i nas jedino rješenje: čavel v glavu. :))