"Poznata je snaga tautologije kad ona podvostruči težnju sustava za savršenom sferičnošću (Ubuov gidouille)", Jean Baudrillard

Moja prethodna kolumna "Ma kakva kriza, recesija", osim nekoliko pozitivnih reakcija, iznjedrila je i nezadovoljstvo jednog vjernog čitatelja i komentatora mojim odmakom od informatičke tematike. Sam naziv kolumne "Virtual Unreality" može se tumačiti na više načina, no shvatimo li ga kao retoričku i logičku tautologiju sve je validno i unatoč uvriježenoj kako je kupac ili konzument uvijek u pravu, zadržavam si pravo odbijanja "fahizacije": otpora naguravanju u predefinirane ladice. Virtualna ne-stvarnost (virtual unreality) gotovo su sinonimi iako ih neki autori koriste za opis nedovoljne uvjerljivosti i vjerodostojnosti računalno generiranih virtualnih svjetova, a drugi, sasvim suprotno, kao "namjerne devijacije" istih tih svjetova, kako bi ih se učinilo prirodnijima - jer stvaran svijet oko nas daleko je od savršenstva. Logička operacija negacija negacije – nestvarna nestvarnost - mogla bi nas pak dovesti do gole stvarnosti utjelovljene u čika Jozi ™ i njegovom načinu života. Poslušamo li i pokušamo shvatiti Jeana Baudrillarda, „papu postmodernizma", snažno oslonjenog na također spominjanog Nietzschea, čuvenog po svojoj hiperrealnosti u kojoj živi većina današnjeg modernog svijeta (tako daleko od stvarnosti) i predočenoj simulakrima kao ispraznim slikama bez stvarne podloge, koji kaže kako jedino proživljena i iskustveno doživljena egzistencija nudi filozofsku osnovu za njezino nadilaženje, a ne pozivanje na ljudsku esenciju, spoznat ćemo nužnost osvrta na opisani lifestyle: samodostatnost, sklonost autonomiji i odbijanje nadzornih struktura, uključujući i samu državu.

Anakroni velikani novinskog izričaja

Ova, možda neprimjerena samorefleksija, dovodi me do sumnje u opravdanost svih mojih tekstova, uključujući i gore spomenuti, jer nisam školovani novinar ili pisac, dapače, daleko sam od virtuoza pravopisa, gramatike i stila, za pisanje možda uopće nemam talenta, ne zanima me terensko istraživačko novinarstvo, a jedini izgovor za moje tirade može biti dobra volja i nešto širi vidokrug. No, ako je Marshall McLuhan doista bio u pravu kada je formulirao glasovitu tezu kako su mediji poruka, odnosno da nije važan sadržaj nego forma medija; nadovežemo li na to izjavu nizozemskog teoretičara medija Arjena Muldera: "Fotografija je u redu, ali film je 'pomična slika', film je u redu, ali televizija prenosi događaje uživo, TV je u redu, ali Web je interaktivan "; bit ću slobodan postaviti nužni prvi i osnovni uvjet za web novinara ili urednika: "Razumijem http". Reduciravši sve navedene izreke i stoljeća ljudske pismenosti na četveroslovnu kraticu, vjerojatno ću pokrenuti salvu kritika na svoj račun te se zamjeriti vrsnim majstorima riječi, ali oni koji ju ne razumiju i koji ne čine ništa kako bi svojim pisanjem opravdali njeno značenje, jednostavno nemaju što raditi u web novinarstvu. Ove tvrdnje potkrijepljene su, između ostalog životom i praksom, jer izgubismo putem neke anakrone velikane novinskog izričaja, zbog nemogućnosti poimanja duha novog medija. Nije ni s preostalima situacija idealna, ali borba za napredak ne posustaje.

Neki tekstovi niti bez poveznica ne bi dugo zadržali čitateljevu pozornost

Zašto je bitna četveroslovna kratica kojom započinje adresa web sjedišta vidljiva u adresnoj traci gotovo svakog web preglednika pa i notornog Internet Explorera? Prva dva slova u kratici (ht) odnose se na pojam hiperteksta. Hipertekst je obogaćeni, nadograđeni, "turbo" tekst koji brojnim linkovima - poveznicama dobiva novu dimenziju. Kao osnova weba, hipertekst jednostavno mora biti bogat poveznicama, imanentna mu je nesekvencionalnost čitanja te se time snažno i jasno distancira od klasičnog teksta. Pisac takvog teksta mora imati na umu ciljnu skupinu te njoj prilagoditi strukturu svog uratka na način da za svaki pojam za koji sumnja kako ga publika neće razumjeti, definira poveznicu na kojoj će biti dodatno pojašnjen. Zanemarivanje ovih svojstava hiperteksta te tretiranje weba poput klasičnih novina u elektroničkom obliku, pokazuje kako autori i urednici ne razumiju prirodu medija. Potrebna je radikalna promjena. Hipertekst se za web priprema umetanjem para posebnih početnih i završnih, semantičkih, navigacijskih i strukturnih oznaka (tag, markup) u klasični tekst, po određenim pravilima definiranim jezikom zvanim HyperText Markup Language - HTML. Razvojem HTML-a i prerastanjem hiperteksta u hipermediju, tj. kombiniranjem (hiper)teksta, slike, videa, glazbe i ostalih medija, nužan je daljnji pomak u načinu kreiranja i prezentacije sadržaja na webu. Dakako, postoje kritičari navedenog, ali sve se njihove primjedbe uglavnom svode na strah od gubitka čitatelja, koji će, slijedeći poveznice unutar teksta, poslije nekog vremena zaboraviti na polazni tekst. Držim kako to stoji samo za tekstove koji niti bez poveznica ne bi dugo zadržali čitateljevu pozornost.

Druga dva slova u kratici (tp) odnose se na pravila prijenosa hiperteksta preko mreže – transfer protokol. Tim Berners-Lee sa svojim timom osmislio je originalni HTTP protokol, HTML i tehnologije vezane uz web server i tekstualno bazirane web preglednike, što je spomenuo i kolega Cipar u jednom od tekstova. Hipertekst se preko mreže, posredstvom HTTP-a, prenosi nešifriran u čistom tekstualnom obliku što je vrlo nesigurno za obavljanje poslovnih i financijskih transakcija pa je za te i slične namjene razvijen HTTPS, sigurni protokol koji podatke prije odašiljanja na mrežu šifrira tj. kriptira. Na žalost, pojedini browseri poput novijih verzija Google Chromea skrivaju punu adresu (URL) nekog poslužitelja pa korisnik mora na druge načine pratiti odvija li se trenutni prijenos podataka standardnom (http) ili posebno osiguranom vezom (https). Softver kojim se realizira web server naziva se i http daemon te zna biti prikazan kraticom httpd (Kratka napomena za tudume – kada netko razmjenjuje mailove s temom httpd, vjerojatno se radi o web serveru). No, vratimo se sljedećoj bitnoj odrednici web novinarstva, koja proizlazi iz http protokola i njegovih metoda, ali i sljubljivanja s drugim Internet protokolima i skriptnim jezicima, a koja web znatno distancira od svih prethodnih medija – interaktivnosti. Teorija komunikacije formalizirana od strane Jakobsona sljedećim nizom:

ODAŠILJATELJ - PORUKA - PRIMATELJ
( ENKODER - PORUKA - DEKODER)

pojavom weba doista nema više svoju snagu kao kod klasičnih medija jer čitatelji mogu i moraju postati sastavni dio medija, mora doći do radikalne promjene, polemike, bitke argumenata i sučeljavanja (interaktivnosti) jer inače web ponovo tone na razinu elektroničkih novina. U jednom od svojih djela Baudrillard se nada:

"To, pak, očevidno nije ono što je imao na umu Enzensberger. On je imao na umu novinstvo u kojem će pisati, razdavati ga, obrađivati njegovi čitatelji (kao što je dijelom slučaj s tiskovinama undergrounda), mislio je na videomreže kojima će se koristiti političke grupacije itd."

Web novinarstvo bez ful kontakta s čitateljstvom sterilno je i staromodno

Sukladno citiranom, web novinarstvo bez ful kontakta s čitateljstvom sterilno je i staromodno te stoga pozivam sve autore i čitatelje neka se odvaže komentirati, uređivati i dorađivati ovaj portal , a strahopoštovanje neka ostave za PH i ostale klasičare, uključujući i portale koji nemaju težnju ispunjenju osnovnih postulata novog medija ili su im novinari osim kraticom "http" začuđeni i zastrašeni tipkama CTRL i ALT.

Brojni hrvatski, a i dobar dio svjetskih portala još uvijek kaska u punoj primjeni mogućnosti novog medija. Poneka fotogalerija i video isječak, rijetke poveznice, osim reklamnih, u tekstovima. No, na kraju, ne želim biti kritičan prema drugima s balvanom u vlastitom oku. Naš portal je također na samim početcima prihvaćanja svih mogućnosti weba. Još uvijek zaziremo od referenci i poveznica u tekstu, još uvijek sumnjamo u neophodnost i valjanost izravne i javne komunikacije autor – čitatelj (autor), još uvijek ne koristimo ni tisućiti dio mogućnosti hipermedije. No, kao što sam spomenuo, borimo se i ne posustajemo. O tome, tko treba, smije i može pisati ili stvarati općenito, ponovo ću citirati Baudrillarda:

"Ako umjetnost u osnovi nije bila drugo doli utopija, dakle nešto što izmiče svakoj realizaciji, danas je ta utopija u cijelosti ostvarena: preko medija, informatike, videa, cijeli je svijet postao sposoban za stvaranje. Čak se i antiumjetnost, najradikalnija od umjetničkih utopija, ostvarila, otkad je Duchamp instalirao svoj nosač za boce, a Andy Warhol poželio postati strojem. Cijela je industrijska mašinerija svijeta postala estetizirana, svekoliku beznačajnost svijeta preobrazila je estetika."

Video prilog dodatno ilustrira nužnost prilagodbe novim medijima.