LJETO ne predstavlja svima isto. Posao može potrajati unatoč ljetnim praznicima, zaokupiti sve vrijeme i brzo proći. Često se dogodi kako se ne stignemo baviti aktivnostima koje nas zanimaju. Život na selu zaokuplja vrijeme baš najviše u ljetno doba dok u gradu dođe period bez nekih značajnih kulturnih događanja, pasivno između nekih ljetnih (početkom ljeta) i jesenskih događaja.

Međutim, ne treba biti odveć pesimističan, jer vremena uvijek ima čak i kad se tako ne čini. Internet ili televizijski program ne moraju nam predstavljati vrhunac zabave ali ako ih i koristimo, možemo to učiniti na nešto drugačiji način. Npr. postoje sjajne ekranizacije knjiga... vrhunskih romana/djela čija naracija i poruka mogu biti svevremenske, ali i romana/djela koji su služili kao inspiracija za druge vrste umjetnosti.

Pa kako pokušavam animirati čitatelje teksta na djela koja su meni značajna u nekom općem opiuštajućem smislu, mogu krenuti od Dame s kamelijama. Nekoć vrlo popularna Greta Garbo glumila je u filmu Camille snimljenom 1936. (George Cukor) prema romanu Dama s kamelijama Alexandrea Dumasa. Poznata priča o kurtizani, zabranjenoj ljubavi i tragičnom svršetku. Ovaj narativ je popularan zato jer govori o ljubavi koja opstaje unatoč različitim pozicijama protagonista, o ljubavi koja inspirira tolike generacije poslije i zahvaljujući istoj glorifikaciji i univerzalnosti nastaje i opera La Traviata Giuseppea Verdija. Violetta u operi je tako krhka, nježna i osjećajna iako ju stereotipna predodžba može smjestiti jedino na dno društvene ljestvice. Uzdizanje lika na mjesto sofisticirane dobrote i unutarnjeg osjećaja za drugoga, uz prekrasne i vrlo složene izvedbe soprana, ovu operu čine itekako popularnom, odnosno, jednom od napopularnijih. Pa uz činjenicu kako se tada na praizvedbi nije svidjela visokom društvu zbog prodiranja u njegove propuste i dvostruka mjerila, ova opera postaje višestruko primamljiva: zbog narativa, zbog poante, zbog glazbe, zbog sveukupne ljepote i privlačnosti zabranjenih, nezabranjenih, okušanih, neokušanih priča. 

Sjećate li se serije Buddenbrookovi? 

Ona je nastala prema istoimenom romanu Thomasa Manna. Ovaj nobelovac, jedan od najboljih pisaca prošloga stoljeća, autor nevjerojatno složenog romana Josip i njegova braća za čije čitanje je potrebno izdvojiti puno vremena i promišljanja, napisao je ovaj roman kao omaž obiteljima čiji krah može uslijediti usred različitih okolnosti u kojima se nalaze. Gledajući seriju, još kao srednjoškolka, pitala sam se kako je moguće učiniti naoko neprivlačan narativ privlačnim, specifičnim, a opet toliko nevjerojatno stvarnim. Roman, podjednako fascinantan je lijepo uobličena priča koja nas samo može poticati na dalje čitanje. Djelomično podsjećajući na romane realizma zbog teme ali i načina pripovijedanja, roman je jednostavno važno upijati i kao sadržaj uz pomoć kojeg se uči o životu, usponu, padu, odrastanju, borbi/borbenosti, odustajanju, sudbini, nestajanju. Serija koju pamtim je iz 1975. godine ali osim nje, postoji nijemi film te filmovi iz 1959. i  2008.

Osim ovoga romana, vrlo kompetentno napisanoga i uobličenoga, slavu Manna je potvrdilo još jedno djelo, vrlo važno zbog simbolične pozadine zbog čega ekranizacija trpi preinake u istu svrhu. Riječ je o noveli Smrt u Veneciji. Neprikosnoveni odnos pojedinca i umjetnosti, ljepote i ružnoće, starosti i mladosti, uspona i pada, Erosa i Thanatosa, apolonijskog i dionizijskog. Žudnja ovdje nije eksplicitno “nisko” pozicionirana već je dijelom dubljeg filozofskog promišljanja o nadahnuću, želji za inspiracijom zbog koje smrt biva odgođena a želja za životom nakon početkog jenjavanja sve više se uspinje da bi naposljetku bila svedena na  paradoksalno igranje maskom sviđanja. Starost, oronulost, blizina smrti, daljina umjetnosti, izlječenje, tako pod znakom upitnika ostaju kao trajna inspiracija teoretičarima, ljubiteljima umjetnosti, književnosti. Temporalnost biva filozofska okosnica ritma filmske adaptacije i njezinog temelja u književnom obliku. Zato ovo djelo treba čitati i gledati. Sjajan Viscontijev film je remek-djelo gdje Mahlerova glazba zauzima posebno mjesto. Simbolizirajući bol uz užitak kao pojmove koji u vrhuncu percepcije navode na osjećajnost svijeta kao umjetničkog djela, o djelu se, napokon, možemo samo pitati: koliko je moguće detalja umetnuti u prostor ne bismo li obuhvatili njima čitav život postavljajući si pitanja o svrsishodnosti na višoj razini nego li je ona čisto primordijalna.

Nadalje, kozmopolitizam knjige (Karin Blixen) i filma (Sydney Pollack) Moja Afrika opet nas uvodi u egzotičnu priču o ljubavi što u filmskoj izvedbi vrlo umješno izvode Redford i Streep. 

Isto tako, vratimo li se ponovo operi, kao nekom udžbeničkom upoznavanju klasika, mogli bismo za početak pročitati knjigu Scene iz boemskog života Luisa-Henrija Murgera na temelju čega nastaje poznata opera La Boheme. Ponovo priča o četvorici prijatelja a unutar priče i ovaj put - ljubav... tragičan kraj. Puccinijeva glazba, prekrasna, emotivna daruje ovoj priči o Rodolfu i Mimi snagu kakvu sama priča u moru sličnih možda ne bi imala. Prekrasna arija Che gelida manina je oda ljepoti arije.

Na kraju bih spomenula još i Sagu o Forsyteima (John Galsworthy) te Okajanje (Ian McEwan). Serija i film. Gledala sam Sagu/seriju iz 2002. dok je film Okajanje film koji se jednostavno mora gledati. Oba, film i seriju, pogledati ne samo zbog težine priča, intriga, već zbog upoznavanja s prazninom koja nastaje kada se okolnostima pridruže likovi s negativnim postupcima za kojima posežu. Okajanje uz sjajnu priču u filmskoj verziji obuhvaća jednako sjajnu glazbu Darija Marianellia. 

Uz poznate knjige/filmove o Harryju Potteru ili primjerice Gospodaru prstenova koji su stekli planetarnu popularnost, zašto se ne okrenuti klasicima? Njih često zaboravljamo a ne bismo trebali. Barem onda kad imamo vremena.