ZBOG nje su klinci brojnih generacija slavonskobrodske škole. I. B. Mažuranić zavoljeli slikanje, puštala je na volju njihovoj bezgraničnoj mašti iz koje su nastajali radovi koji su postidjeli i poznata hrvatska slikarska imena, jer su baš oni pod njezinim vodstvom dobili priliku ilustrirati Priče iz davnine i Šegrta Hlapića, jer su baš oni oslikali hrvatsko Platno mira, jer su pobjeđivali na brojnim natječajima dječjeg slikarstva u bivšoj državi i u Europi… Ona je  za njih živa legenda, kako su je i zvali.

Višestruko talentirana, još kao gimnazijalka, zarađivala je džeparac svirajući klavir na plesnjacima, no unatoč pokušaju studija farmacije odlučila se na slikarstvo. Na pitanje, kako to da je slikarstvo prevagnulo, odgovorila je „Pa to sam jedino znala. Još u osnovnoj školi, crtala sam cijelom razredu dok su oni meni pisali matematičku zadaću… „.

Sada, u poznim godinama života vrijeme provodi u kući  i dvorištu koje krase najljepši mogući amarilisi, a tu smo i razgovarale uz popodnevnu kavicu. Premda se znamo i družimo dugi niz godina, jedva je pristala, jer ona ne želi nikakav intervju, nije sklona medijima i nikada joj nije bila važna ta vrsta promocije, kao što ne drži previše ni do brojnih nagrada i priznanja koje je primila.

Prebirući po uspomenama, najradije se prisjeća svojih učenika i zajedničkih „projekata", a neke, iznimne, dječje radove još uvijek čuva.

Višestruko talentirana, još kao gimnazijalka, zarađivala je džeparac svirajući klavir na plesnjacima, no unatoč pokušaju studija farmacije odlučila se na slikarstvo. Na pitanje, kako to da je slikarstvo prevagnulo, odgovorila je „Pa to sam jedino znala. Još u osnovnoj školi, crtala sam cijelom razredu dok su oni meni pisali matematičku zadaću… „.

Po završetku Likovne akademije (tri godine u Beogradu i dvije u Rijeci, gdje je osim slikanja savladala i kiparstvo, izučavala povijest umjetnosti, arhitekturu…), zaposlila se u rodnom gradu i cijeli radni vijek je provela u istoj školi - OŠ "Ivana Brlić Mažuranić", na Budainci, (usporedo kratko i u Gimnaziji) potičući u sebi dijete, jer samo djeca bez kalkuliranja puste umjetnosti da „sleti" na njihov kist, ruku, boju...

I tako je kist pod Đurđinim stručnim okom i dječjom rukom razigrao boje, jer je ova  apsolutno iznimna nastavnica uspijevala potaknuti dječju kreativnost, sasvim neuobičajenim pristupom, koji je danas  tek  prisutan u nekim europskim zemljama poput Danske. Kod djece je naime znala probuditi osjećaj slobode u likovnom izražavanju i osjećaj radosti u igri slikanja. Zajedničko stvaralaštvo nastavnice i učenika rezultiralo je velikim priznanjem kada im je 1994. godine pružena prilika da, po izboru zagrebačkog dizajnera Mihajla Arsovskog, ilustriraju novo izdanje knjige Priče iz davnine, u povodu 120-te godišnjice rođenja autorice, Ivane Brlić Mažuranić, te 750-ete obljetnice postojanja Slavonskog Broda. Nastalo je tako majstorsko likovno djelo, neobuzdane dječje mašte, kao „točka na i" vrsnom tekstu i njegovom boljem razumijevanju. Tako su Ivanine priče dočekale svoj drugi život s dječjim likovnim radovima kao što su i dječji radovi dobili svoj trajni život u ovim knjigama, koje su postale radost za čitanje i za gledanje.

A nije bilo lako doći do toga, prisjeća se Đurđa koja je i danas iskreno zadivljena dječjim radovima.

„Predivni su. Ali sve su smjeli. Dopuštala sam im da jedu, sjede na podu, na prozoru…da slušaju muziku…da rade što god hoće samo da slikaju. Oni su se tako veselili. Netko je skakutao, netko klečao…to ih je oduševilo. Ali sve je bilo tako spontano i normalno. Naravno nije svaki sat mogao biti takav, jer učila se i teorija, radila primjerice grafika…"

No, u većini radila je kako je i započela, slobodno, opušteno, kreativno…potpuno drugačije od svih i tako do kraja radnog vijeka. A na isti način su joj i vraćali. Obožavali su svoju nastavnicu Đurđu, kao legendu - kako su je od milja i zvali. 

Prva i jedina obojana škola

S vremenom se, slušajući svoj instinkt i njihove želje, upustila i u veće pothvate, bojeći najprije unutrašnjost a onda i  vanjske zidove škole.  „Pripremala sam ih po godinu dana da bi mogli oslikavati zid škole. Najprije smo radili na papiru, odabirali motive iz Ivaninih priča. Svaki razred odabere nešto i onda to kombiniramo. Oni nacrtaju motiv u malom, a ja točno po njihovom crtežu to prenesem na veliki zid, na što učenici onda nanose boje. Radili smo u grupama od po deset i sva djeca su slikala, jer ih to veseli. To je probudio želju za slikanjem i kod onih koji nisu bili baš talentirani. Ako neki zabrljaju, kažem im, super je, a onim talentiranima velim da poprave. Na jednoj slici bilo je po 50 nijansi boja. To nije bilo jednostavno", prisjeća se ponekad i mukotrpnog rada.

Kada su Nizozemci…za vrijeme jedne posjete Slavonskom Brodu vidjeli čudesno oslikanu unutrašnjost škole, zaslužnoj nastavnici Đurđi i njezinim učenicima poslali su vagon zidne boje.

Tako su i na vanjskim zidovima nastali nadnaravno veliki Regoč ili domaći - Ivanini prijatelji s kućnog ognjišta, Kosjenka, Palunko, devet župančića, patuljci s visokim kapama, plavokose vile na ljubičastim pjegastim konjima, „Svarožić" s rogovima na dva kraja…i mnogi nadrealni likovi izmaštani čitanjem Ivaninih priča i preneseni na papir pa na zid.

Bilo je to čudo. Škola koja nosi ime najveće hrvatske spisateljice oslikana motivima iz njezinih bajki, dovodila je u Brod mnoge znatiželjnike i zaustavljala prolaznike.

Po završetku Likovne akademije zaposlila se u rodnom gradu i cijeli radni vijek je provela u istoj školi - OŠ "Ivana Brlić Mažuranić", na Budainci, (usporedo kratko i u Gimnaziji) potičući u sebi dijete, jer samo djeca bez kalkuliranja puste umjetnosti da „sleti" na njihov kist, ruku, boju...

To je bila jedina škola na svijetu koju su oslikala djeca. Nakon Slavonskog Broda, oslikana škola je niknula i u Dubrovniku, Šibeniku…pa i izvan hrvatskih granica.

A odakle joj uopće ideja da krene s oslikavanjem zidova škole, upitala sam ju.

„Bilo mi je očajno dosadno raditi samo po planu i programu.. Tražila sam da radim drugačije i 'diša' mi je to dozvolio…Stalno sam izmišljala što ću raditi, drugačije od svih ostalih…Događalo se i da nemam ideju za taj dan, pogledam kroz prozor i kažem im, dižite se, idemo van. Za čas nađemo motive. A znali smo i s traktorom otići na polja gdje su ljudi radili. To su ispale nevjerojatne slike, jer su klinci radili neopterećeni, ono što su osjećali…"

Brojne nagrade djeci i nastavnici

Poticala je djecu da sudjeluju na domaćim i međunarodnim izložbama gdje su oni kao i njihova nastavnica bili nagrađivani. „Prije rata smo osvojili jako puno nagrada, pa i vani. Bili su to natječaji, u školskim i drugim novinama. Tako smo primjerice u Beogradu od Politikinog zabavnika, na čijem smo natječaju pobijedili dobili kompletnu školsku opremu za cijeli razred.

Među brojnim nagradama, koje joj, kako sama kaže nisu najvažnije, ipak  ističe veliku hrvatsku nagradu „Ivana Brlić Mažuranić" za ilustraciju Šegrta Hlapića i Priča iz davnine. "Zbog toga što su klinci pobijedili sve hrvatske slikare i ilustratore. Ali nije bilo lako. Neki možda misle da je to igrarija, no trebalo je poslati hrpu crteža, recimo 400 pari čizmica da odaberu nekoliko za ilustraciju knjige o Šegrtu Hlapiću. Godinu dana je to rađeno", kaže slikarica, kojoj su najveća nagrada bila sretna dječja lica kad uspješno završe započeto djelo.

A na inicijativu tadašnje (u Domovinskom ratu) brodske direktorice Fonda za kulturu Verice Vukelić, djeca su oslikala i dvanaestmetarsko Platno mira: poruku mira iz razrušenog Broda.. „Tražili su nas iz Zagreba, da baš moji učenici i ja to uradimo. I napravili smo ga, po uzoru na Ivanine bajke koje uvijek nose poruku mira i ljubavi. Zbog toga je platno proputovalo kroz cijelu Europu".

Legendarna nastavnica i vrsna slikarica

Ne samo kao vrsna nastavnica, Đurđa Vilagoš je također vrsna slikarica koja je uz Krunoslava Kerna, Hamu Fejzića i Predraga Golla sudjelovala u osnivanju Akvarelističke kolonije Sava. „U početku je to bila jedinstvena kolonija dva susjedna Broda koja je okupljala slikare iz cijele bivše države, iz Europe i svijeta. Bilo je tu izvanrednih slikara, akvarelista, a najviše sam naučila od Zdravka Mandića, Đorđa Petrovića, Grujice Lazarevića, Branka Becića,Zdravka Ćosića, Milene Stjepančić… Bili smo i veliki prijatelji…"

Prepoznatljivi motivi rijeke Save, njezinih meandra, odsjaja, magle…brodske ulice, unutrašnjost kuće, naslikani akvarelom,  umirujuće su i dopadljive slike koje bi većina poželjela u svom domu.

Na pitanje što bi odabrala kada bi ponovo imala priliku krenuti sve iz početka odgovorila je "sve bih ponovila…i samo tako".

A nizale su se i izložbe, samostalne ili skupne, u Zagrebu, Opatiji, Rijeci, Beogradu, Novom Sadu, u njemačkim gradovima  Oberhausenu i Weimaru, dva puta u Nizozemskoj, Mariboru, Osijeku, Karlovcu...

Đurđa Vilagoš je, moramo zaključiti bila jedna posebna nastavnica koja je svojim pristupom i radom s djecom pretvorila Slavonski Brod u posebnu oazu dječjeg likovnog stvaralaštva, što nitko na isti način, nažalost, nije nastavio.

Sažima život u ljubav prema bližnjima, radu i slikanju s učenicima i neizmjernu ljubav prema psima koji joj uvijek prave društvo i vraćaju dvostruko.

Na pitanje što bi odabrala kada bi ponovo imala priliku krenuti sve iz početka, legendarna nastavnica i slikarica odgovorila je „sve bih ponovila…i samo tako".