Nakon par dana od dolaska u Kivumu, na svojem „face" profilu piše Tena Pave Mužević, koja nam je dobrohotno odobrila prenijeti zanimljivosti s njene humane avanture "Pikselima za Ruandu", nametnulo se pitanje banana. 

Naime, nezamislivo nam je da budemo mjesec dana u Africi, a da banane ne probamo. Drveće banana s grozdovima zelenih plodova se proteže posvuda, no naše znanje o bananama je ostalo na onom: izaberi nekoliko komada s police u 'Konzumu' i izvaži ih. Okej, znam da su bolje zrelije, također sam čitala kako se banane beru zelene i da dozrijevaju nakon ubiranja, ali o branju banana, iskreno, ne znam ništa, pa se nisam samostalno pačala u taj posao. Zato sam pitala domaćine koji su me pitali: 

- A koju vrstu banana?

E tu sam ostala bez riječi: - Pa žutu!

- Da, da, ali da li onu za kuhanje, pečenje, pravljenje piva, slatku ili…?

Sada je došlo vrijeme za pojasniti kako je banana kod nas  većinom jednoznačni pojam, te im prepustiti odabir.

Slijedeći dan  dobili smo ovu grozdinu banana kojeg ja držim na slici (sasvim desno). Bila sam šokirana jer su banane veličine ljudskih prstiju (što je vidljivo na središnjoj slici, banana uspoređena s duracell baterijom). Naučila sam uskoro kako se ta vrsta zove „Slatka banana" ili na Kinyarwandskom – „Kamaramasenge" (doslovni prijevod bi bio „Malo sitniša je potrošeno"). 

Te banane imaju sličan, ali puno istančaniji okus nego one 'naše', velike. Baš su prave desertne.

Kad smo smazali njih, na vrata nam je pokuca Fidelis noseći novi grozd banana „Gros Michel". To su ove klasične, nama poznate velike banane, koje ovdje ne uživaju tako velik ugled kao kamaramasenge.

Inače osim te dvije vrste banana, isprobali smo i sok od banane, koji je podosta sladak, al meni jako fin, te pivo od banana s kojim baš nešto i nisam bila oduševljena.