SEOSKI sajmovi oduvijek su bili mjesta opuštanja i zabave, veselja i pocikivanja, osobito nakon dobrog pazara, kad bi se prodalo kravu junicu, ili tele, cijelo stado ovaca ili konja riđana, kola kukuruza ili 100-200 oka pšenice. Znalo je to biti kao u kazališnoj predstavi amaterskog društva, predstavi koja se na rukom ispisanim plakatima oglašava kao „komad s pjevanjem i pucanjem“. Sjatili bi se na sajmove birtijaši iz okolnih mjesta, oko glavnog šatora obično postavljenog ispred općinske zgrade. Miris roštilja draškao bi nosnice, snaše i cure, dok se motaju uokolo, golicale maštu napaljenih bećara, pa se čekao mrak da se poneku od njih, kad sunce zađe, uštine za guzicu. Ili, ako je mrak gušći, a bećar hrabriji, zavuče ruku pod šlinganu suknju.

Točila se brlja, rakija za koju je teško reći od čega je ispečena, pa je znalo biti i trovanja ali nikada se ne bi saznalo jesu li razlog popijene količine ili nepažljivi gostioničar, alkemičar-amater, koji je malo pretjerao s metilnim alkoholom, praveći rakiju koja jamči najbolji omjer cijene i kvalitete. Ni jedan sajam ne bi prošao bez šibicarâ, preteča današnjih kockarnica i kladionica, pa je svatko mogao okušati sreću. Jer, čini se lako pogoditi ispod koje se od tri kutije šibica, nalazi kuglica. Puno lakše nego danas na lotu pogoditi sedam brojeva od 39. Treba samo pažljivo motriti dok šibicar premeće kutije, ali vragovi su to, majstori, pa nije uzalud nastala izreka “Prsti mu lete k'o šibicaru“.

Na boljim seoskim sajmovima, zvanim još i vašarima, pojavili bi se i mađioničar s ljepoticama koje bi začas prepili u sanduku, pa ga prepolovljenog okrenuli tako da na jednoj strani iz njega vire noge ljepotice, a iz druge strši glava. Kako bi ljepoticu kasnije ponovno sastavio, vrag će ga znati, ali preplovljena pa opet sastavljena, veselo bi poskočila i sa šeširom obišla poštovanu publiku očekujući zasluženi milodar.

Znao bi se na sajmovima, osobito ranije, dok još nisu postajale ove agresivne udruge za zaštitu prava životinja, pojaviti kakav crnomanjasti tip s medvjedom na lancu, pa bi udarajući o talambas i usput pjevajući “pleši medo pred opštinu“, zabavljao puk. Medvjed bi stao na stražnje noge i zaigrao u ''ritmu muzike za ples'', kako će puno godina kasnije pjevati Jura Stublić.

Tako je to bilo nekad, u dobra stara vremena. Ali, sajmovi su danas drugačiji, osobito oni u gradovima. Nekako uštogljeni i formalni, ispolitizirani do te mjere da na njihovo otvaranje dolazi i premijer sa svitom ministara i saborskih zastupnika i cijelom ergelom njihovih crnih limuzina. S više konjskih snaga nego što je ukupno konja u Slavoniji.

Sajmovi danas nose i čudna imena, koja moraju zvučati europski, da ne kažemo svjetski, pa je poželjno da u nazivu sadrže i poneko slovo kakvog nema u hrvatskoj abecedi. Primjerice - x, y ili w. A takav jedan, početkom rujna, održan je u Virovitici i to već 25. po redu, poznat kao Viroexpo. I upravo taj x u imenu izaziva strahopoštovanje, jer zvuči nekako bolje i drugačije, moćnije i europskije nego da se recimo zove Virovitički vašar. Pa se ondje zatekao i premijer, ministrica poljoprivrede i razni drugi državni dužnosnici željni iskazivanja brige za slavonsku poljoprivredu i njene poljodjelce, baš kao što su nekad drugovi pokazivali skrb za seljake, ali i radnike i poštenu inteligenciju.

Ali neki su lijepi običaji sa seoskih sajmova ipak ostali. Recimo onaj da se kakvu snašu ili curu malo potapša po stražnjici. Pa se, nakon obilaska štandova, degustacije voćnih i moćnih rakija, dobra vina i kulina, malo opustio i jedan državni dužnosnik, koji se nije odnarodio i zbrisao odmah nakon otvorenja, već ostao s pukom, kao i uvijek - kako u dobru, tako i u zlu. Njegujući dobre stare sajamske običaje, štipnuo je za stražnjicu jednu gospođu, ali kao zavraga ondje se našao njen muž, brze šake, teške poput malja, pa ga zveknuo usred čela. Pa se dužnosnik složi na pod, obliven krvcom junačkom, dok su uspaničeni domaćini zvali hitnu i policiju.

Dužnosnik je tako ležao na podu 5, 10 minuta, činilo se cijelu vječnost sve dok zavijanje sirene i bljeskanje plavičastog svjetla na automobilima, u dubokoj noći nisu prišli mjestu događaja. Nekako su ga priveli svijesti i pitali gdje radi, a on je čudno gledao, reklo bi se blejao, izgubljen, kao probuđen iz dubokog sna pravednika. Šutio je minutu dvije, ali kad su ga ponovno pitali gdje radi, nekako je, vidjelo se, krajnjim intelektualnim naporom, uspio prozboriti posve nerazumljivu riječ.

- APPRRR - rekao je dok se ono r kotrljalo kao da ga izgovara omraženi zločinac Vojislav Šešelj.

- Što to, dovraga znači? - upitao je policajac nakon što je dužnosnika pregledala dežurna liječnica.

- To APPRRR znači Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju - progovori jedan od posjetitelja sajma, dužnosnikov pajdaš koji godinama prima obilne poticaje, pa mu je dobro poznato značenje kratice koju policajac nije razumio.

- Šuti - reče policajac dužnosnikovom pajdi. - Tebe nisam pitao ništa.

Pa se ponovno obrati dužnosniku kojeg su s poda već prebacili na bolnička nosila.

- Što ti to znači, kako si ono rekao, APPRRR?

- Ne sjećam se, ničeg se ne sjećam - govorio je dužnosnik blejeći u policajca. - Ne sjećam se što znači APPRRR.

Opet je šutio minutu-dvije i vidjelo se kako ponovno ulaže ogroman intelektualni napor ne bi li se sjetio. I onda prozbori.

- APPRRR, to vam je, koliko se sjećam, Agencija za pipkanje, prckanje, razvaljivanje, rasturanje i razjebavanje.