PROŠLE je godine u Hrvatskoj rođeno najmanje djece u posljednjih deset godina. S 36.135 živorođene djece i 51.794 umrle osobe, dolazimo do minusa od 15.659 stanovnika u Hrvatskoj u prošloj, 2019. godini. Kontinuirani trend prirodnog pada stanovnika primjetan je od 2010. godine. Ovo nam govore podatci Državnog zavoda za statistiku (DZS).

Umire nam zemlja na najgori mogući način. Ostaju pusta slavonska sela, neobrađene ravnice, ugašena ognjišta čija se vatra ugasila suzama onih koji su ostali. I u svemu tome, kako imati bar jedno dijete?

Štoviše, prošle je godine rođeno najmanje djece u posljednjih deset godina. Ovi podatci nas upućuju da Lijepa naša, unatoč svim proklamiranim mjerama, nastavlja „izumirati."

U prošloj godini, u Brodsko-posavskoj županiji bilo je 1199 živorođenih, a 1997 umrlih. Slavonski Brod je svrstan u top deset gradova s najmanjim prirodnim prirastom u 2019. godini, zajedno s Vukovarom, Varaždinom, Pulom, Siskom, Karlovcem, Splitom, Osijekom, Zagrebom i Rijekom. 

Primjera radi, u Slavonskom Brodu prošle je godine bilo 438 živorođenih, a 700 umrlih. Dva grada i 25 općina u Brodsko-posavskoj županiji su u minusu. Jedina općina u Brodsko-posavskoj županiji koja je imala veći broj novorođenih u odnosu na umrle je Gornja Vrba. Imali su 23  živorođenih i 18 umrlih. Čestitamo mamama i tatama iz Gornje Vrbe! Svijetli primjer za cijelu državu.

Ako se pak nastavi dosadašnji negativni trend, koji bilježi većina mjesta, naša zemlja će izumrijeti. Za stoljeće, dva. Ili u neko dogledno vrijeme. Zgrozi li ikoga danas pomisao na to? Naslušali smo se prijedloga programa naših političara za spas nataliteta. Ali od toga izgleda nema ništa. Statistika kaže drukčije. 

Naš narod ne razmišlja o većem potomstvu. Ako se netko i odluči na dijete, to je u pravilu jedno ili dvoje. Naš narod bi zasigurno htio imati više djece, no kada im sjednu računi i minimalne plaće, odmah odustaju od drugog ili trećeg djeteta. A neki vele da imaju prevelikih briga i s jednim djetetom.

Najlakše je desničarski lupati šakom po govornici ili propovjedaonici i pričati o demografiji. Da ne zapostavimo i ljevičare, i oni to znaju isto uraditi. 

Natalitet nije retoričko pitanje, već nacionalno i sudbonosno. Jednostavno izumiremo. I sada je prekasno tražiti krivca. 

Potrebna nam je socijalna politika koja će štititi roditeljske partnere ili samohrane roditelje te im sustavno omogućiti zaštićeni status u skrbi nad djecom u odrastanju kroz sve institucije. Nije bitno je li to politika desnih, lijevih ili (o)srednjih.

Doduše ne treba zanemariti niti činjenicu da smo možda postali i malo razmaženi. Do prije par desetljeća, desetero je djece znalo živjeti u jednoj sobi i jesti iz jedne zdjele. Mnogi od njih su ipak završili fakultete i uspjeli u životu.

Danas socijalne službe traže da svako dijete ima svoju sobu, radni stol, krevet. Zamislimo sada neku obitelj sa šestero i više djece. Takva obitelj bi trebala živjeti u nekakvoj vojarni. Tko si to može priuštiti? Ovakav sistem nas namjerno uništava i podupire izumiranje. Mi smo ustvari na aparatima, na kojima nas održavaju tek pojedini bračni ili partnerski parovi, naravno muško-ženski.

A iseljavanje i odlazak u druge zemlje je priča za sebe. Priča nad kojom se treba duboko zamisliti. S ljepotama koje imamo i mogućnostima koje su nam bile na raspolaganju trebali smo biti zemlja blagostanja, a ne zemlja koja je najveći neprijatelj onima koji u njoj žive. 

Čujemo često kako se naši političari hvale padom broja nezaposlenih. Nije pala nezaposlenost, nego političari na tom ispitu. 

Iseljavaju se oni koji bi trebali doprinijeti procvatu društva, oni koji nisu mogli pronaći posao ili su bili potplaćeni. Umire nam zemlja na najgori mogući način. Ostaju pusta slavonska sela, neobrađene ravnice, ugašena ognjišta čija se vatra ugasila suzama onih koji su ostali. I u svemu tome, kako imati bar jedno dijete?

I tko će biti kriv kada sutra budemo stihijski uvozili radnu snagu ili obitelji s više djece? A već smo počeli. Malo pomalo, za stoljeće-dva, stvorit će se nova Lijepa naša, novog jezika, novih boja, i tko zna tko će komu brojati krvna zrnca. Ili možda samo mi danas to još brojimo?

Strategija demografskog oporavka ne postoji, niti se itko time ozbiljno bavi.