U današnjem svijetu punom propagande, laži, licemjernih lica, nezadovoljstva i nezahvalnosti, jako je teško naći čovjeka koji barem ponekad razmišlja malo dublje, a još su rjeđi oni s kojima se može o tome razgovarati.

Puno je toga oka nas, ali rijetko vidimo, a još rjeđe propitujemo takve pojave ili stvari.

Vidimo plavo nebo, sjajne zvijezde. Vidimo oblak, Sunce, vodu, razigranu djecu.

Nebo je sloj nevidljivih plinova koji okružuju i štite Zemlju. Ali - odgovor je nedovoljan.

Zvijezde su za nas svjetleće točkice na nebu. Nedovoljan odgovor. Oblaci su nakupine vodenih kapljica. To je sve što znamo o njima. I to je nedovoljno. Za Sunce kažemo kako je to zvijezda u centru našeg Sunčeva sustava. Ako i znamo još ponešto o Suncu - sve je to nedovoljno.

Voda je bezbojna tekućina bez koje nema života. Znam još ponešto o vodi, ali ipak nedovoljno.

Vidimo razigranu djecu, sjetimo se djetinjstva. I tu završava naše razmišljanje. 

Rijetki su oni koji će propitivati - zašto Sunce ne sija i noću, zašto Mjeseca nestaje danju? Misli idu sve dublje i dublje. I na koncu dolazimo do pitanja - zašto sam se radio? 

Mnogi će odgovoriti na ovo pitanje - kako bismo živjeli i stekli što više materijalnog - a nisu ni svjesni da ništa od toga neće ponijeti sa sobom u grob. Neki će reći kako su rođeni da budu bolji od drugih. Možda i je to pogrešno - bolje je da se čovjek uspoređuje sam sa sobom.

Postoje mnogi putevi na ovome svijetu. Svi ti putevi jednom pravcu vode.

Bio vladar, car, predsjednik, bogataš, siromah, muškarac, žena – svi će doći istom cilju – smrti.

Ostavit će i ugled, i moć, i vlast, i imetak, sinove, kćeri, rodbinu, prijatelje. Svima nama će zemlja postati postelja, crv prijatelj, a utroba zemlje trajno prebivalište.

Kada se okrenemo oko sebe vidjet ćemo koliko je ljudi izgubilo život samo u jednom trenu, na razne načine i u različitim starosnim dobima.

Pa zašto onda živimo? Tek da bismo umrli?

Što je život? Zašto umiremo? Koji je smisao i svrha našeg života?

Ovakva i slična pitanja barem smo jednom sami sebi postavili. Ovakva pitanja su jedna od najtežih za čovjeka koji imalo dublje razmišlja. Na ovakva pitanja nemoguće je odgovoriti lako, niti postoji jedan univerzalni odgovor.

Smisao života svatko bi trebao pronalaziti u sebi samom ili, drugim riječima kazano, odgovor na ovo pitanje drugačiji je od čovjeka do čovjeka. 

Za vjernike, Bog je Tvorac Univerzuma i On ima kontrolu nad našom sudbinom.

Hedonisti će život iskoristiti kako bi samo uživali u životu. Za njih je to i smisao života.

Oni koji žive po filozofiji nihilizma tvrde kako su moral i religije bezvrijedne i kako poslije ovoga života nema ništa, kao i sljedbenici Karla Marxa koju naučavaju da Bog ne postoji, a vjeru nazivaju opijumom za narode. Vjernike proglašavaju naivnima i neznalicama jer... pametni znaju da nema Boga.

Naći će se i oni koji će kazati da se rodiš, izađeš iz rupe, živiš kako bi ostvario reprodukciju i opet se u rupu vratiš.

Koliko god ovaj naš život bio dug, on je ustvari kratak. Stvoren si ili si ovdje s razlogom i ciljem. Koliko god promišljali o ovakvim i sličnim pitanjima, teško ćemo naći odgovore.

Zašto neko dijete čeka još jednu turu kemoterapije? Zašto se neki već rode bolesni? Zašto mnogi u svijetu nemaju što jesti? Zašto djevojčica gleda kako joj sahranjuju mamu koja je poginula zbog nečije nepažnje? Milijun zašto. I tko zna odgovore na ova pitanja?

Ne pobjeđuješ smrt ako živiš duže, nego ako živiš dobro i punim plućima. Smrt će ionako doći svakome od nas. Samo se razlikujemo u tome što smo uradili od trenutka kada smo rođeni do trenutka kada smrt dođe. I zapamti - nisi samo iz rupe izašao da bi u opet u rupu otišao.