KUD baš petak da bude crni. Petak je za mene ipak poseban dan. U petak je počelo sve. U petak sam se i ja rodio. U petak sam napisao prvu kolumnu. I danas, u petak, pišem stotu kolumnu. Za SBplus-ovu „Besjedu petkom".

Da mi je netko prije dvije godine rekao kako ću napisati stotinu kolumni, rekao bih mu da je lud - bez razmišljanja.

Nisam ni sam vjerovao da će ovo izgledati ovako kako sada izgleda. A kako će završiti, ne znam, jer nemam kristalnu kuglu u koju bih mogao pogledati. I bolje da nemam, jer tko zna što bih sve vidio. A ne znam na koji broj mogu dobiti Vidovitog Milana.

Sto puta zaredom ponoviti riječ 'kolumna' pun je kufer, a kamoli napisati sto kolumni. 

Nisu to neka genijalna djela, nije to ni blizu ostavštine velikih kolumnista, ali raduje me da sam uspio stotinu puta objaviti različite kombinacije vlastitih riječi i rečenica.

Od petka po petka, od tjedna do tjedna, mjesec po mjesec, i došao sam do stote kolumne. 

Imati ljude sa sobom koji vas na bilo koji način guraju naprijed neprocjenjivo je bogatstvo i lijepo je imati takve suputnike. Na putu koji traje već sto tekstova.

I, ustvari, ne znam što bih trebao pisati u ovoj jubilarnoj priči. U mapi „nedovršeno", podmapi foldera „tekstovi", u mojemu laptopu (po)stoje dva dokumenta s ključnim riječima u nazivu „xxx100". Ali ipak neću. Ispast će za neke da sam protiv desnih, a za lijeve. Iskreno nisam ni za desne, a još manje za desnije od desnih, ali isto tako nisam niti za lijeve. Protiv sam loših ljudi pa bili oni i moji najbliži. Nisam nikad bio politički obojan, niti se planiram bojati. Barem dok me još ova pamet 'drži'.

Ipak, moram priznati da mi je žao što danas, u ovoj jubilarnoj priči, ne mogu napisati kako je u trećem kvartalu hrvatski BDP pao za deset posto na godišnjoj razini, dok je, recimo, prosjek EU 4,3 posto.

Možda sve to govori koliko sam zapravo malen, nekvalitetan i loš? Jer uvjeren sam da bi jedan Dežulović napravio vrhunsku storiju od svoje stote kolumne. On bi to složio da bi na sve strane frcao vatromet, sve bi bi se treslo, a ne bi izostalo ni pišanja od smijeha. 

Unatoč tome, po zakonu velikih brojeva, od stotinu tekstova nekoliko ih mora valjati. Jer, od toliko rečenica, zasigurno, ima i pokoja suvisla. 

Nisam nikakav artist, niti književnik. Tek, čovjek sam slobodan k'o ptica, nesputan, kako spomenuh - neobojen.

Kroz svojih stotinu uradaka izazvao sam različite reakcije, od naglašenih radosti kod emotivnijih i miroljubivijih do gastroentereoloških poremećaja kod netolerantnih, agresivnih. 

Neki tekstovi su ljude rasplakali, neki su ih nasmijali. U nekima su se čitatelji pronašli, a neki su ih potaknuli na razmišljanje. Ali kako god, uvijek sam pokušao osuditi neljudskost i ukazati na devijacije u društvu. Onima koji su me razumjeli i poticali na daljnje pisanje zahvaljujem, a onima koji su bili zlonamjerni: 'zabole me uvo', kazala bi naša istočna braća. Tek, svoje misli kroz tipkovnicu pretačem u tekst. Bez kalkulacija i negativnih predumišljaja. Dobronamjerno.

I, iskren sam. Uvijek. Iako jedna moja prijateljica negoduje: „Husrete dragi, kroz svoje kolumne, prešao si put od uglednog hodže do neuglednog kolumnista".    

Ovo je samo jedan mali prozor iz kojeg vire moja razmišljanja, od ugodnih do, nekima, neugodnih ili iritantnih.

Svi koji čitaju moje tekstove, koji me hvale ili kude, zahvaljujem sto puta. Zahvaljujem i mojoj redakciji. Hvala Željka, Sandra, Jerko.

Hvala prijateljima i kolegama, s kojima vrlo rado prokomentiram tekstove. Zanimljivo, neki od njih više vole teme vezane za politiku, drugi za društvo, a trećima su najbolje one 'obiteljske'. 

Isto tako, hvala i onima koji kritiziraju moje kolumne skriveni iza fiktivnih imena. To im samo daje priliku da pokažu svoju narcisoidnost, skriveni iza izmišljenog imena, ponekad vrijeđaju ili omalovažavaju. Ne posustajem zbog takvih. Pišem pod imenom i prezimenom, gotovo s kućnom adresom. Od svojih stavova i mišljenja ne odustajem. Ali i takvi su mi dragi. Jer, i zbog njih pišem.

Ono što danas, u ovom trenutku, znam, a to je da nisam na početku puta, ni sredini, a niti na kraju. 

Na putu sam i koračam njime. Korak po korak. U kojem trenutku će završiti ta šetnja - ne znam. Nitko ne zna. Bit će onako kako Onaj gore odluči. 

Što donosi vrijeme koje dolazi - vidjet ćemo.

I tako, gotova i ova stota. Za nekoga bedastoća, za nekoga iskren osvrt na prijeđen put. 

Čitamo se, valjda, i u 101.!