BIĆE smo koje se naziva čovjekom. Svatko od nas, vjerujem, barem je jednom sebe zapitao - što je to čovjek. Najveći umovi i velikani, kroz povijest su pokušavali otkriti što je čovjek, dakle, saznati njegovu tajnu. Iskazane su velike misli o veličini i dostojanstvu čovjeka.

Pokušavali su ga definirati na razne načine pa je, do početka 20. stoljeća, čovjek u filozofiji određen kao razumno biće, ali za mnoge ta definicija postaje nepotpuna pa se pojavljuju nove: Čovjek je ekonomsko biće (Marx), spolno biće (Freud), egzistencijalno biće (Heidegger), problematično biće (Marcel), zabavno biće (Fink), povijesno biće (Gadamer), utopističko biće (Bloch), religiozno biće (Tilich)...

Sve ove definicije o čovjeku kažu tek ponešto, ali nikako sve. Tako samo otkrivaju da je čovjek doista velika tajna.

Sve ove definicije o čovjeku kažu tek ponešto, ali nikako sve. Tako samo otkrivaju da je čovjek doista velika tajna.

Čovjek je sinteza materije i duše

Gledajući s aspekta religije, možemo kazati kako je čovjek sinteza materije (prolazno) i duše (vječno). S druge strane, možemo također kazati da je čovjek (lat. homo sapiens) živo biće, biće koje ima moć razmišljanja i govora.

Kako bi funkcionirao i o(p)stao na ovome svijetu, čovjek mora udovoljiti svojim osnovnim potrebama, dakle, mora udovoljiti materiji (hrana, odjeća, mjesto stanovanja...), ali i duši (duhovna hrana) te tako održati ravnotežu ove dvije komponente, jer niti jedna nema prednost nad drugom, no je li to tako danas? 

Svjedočimo da živimo u vremenu u kojemu je novac mjerilo svega. Novac i potrošnja većinom nagrizaju sve ono duhovno. Možemo kazati da se danas profit „uzdiže" i iznad Boga.

Gdje je u svemu tome duhovnost, gdje je duhovna hrana, gdje su duhovni „trgovački centri", koliko njih posjećujemo, koliko duhovne valute ulažemo na naše bankovne račune. Trošimo i kupujemo tijekom cijele godine, a posebno u dane blagdana - Božića, Uskrsa, Bajrama,...

Ljudi su stvoreni da se vole, stvari su stvorene da se koriste, a svijet je u neredu zato što se stvari vole, a ljudi koriste.

Kupujem, dakle postojim

Danas se to opisuje kao konzumerizam, odnosno, stav čovjeka prema kojemu sreća leži u težnji za posjedovanjem i kupnjom stvari - svakako ne duhovnih, nego materijalnih.

Žalosno je da posebno u vrijeme blagdana vlada konzumeristički slogan „emo, ergo, sum" (kupujem, dakle postojim). U blagdansko vrijeme „Kralj" p(o)staje potrošač. Ljudi su stvoreni da se vole, stvari su stvorene da se koriste, a svijet je u neredu zato što se stvari vole, a ljudi koriste.

Kada dođe vrijeme blagdana, blagdanska groznica konzumerizma zahvaća sva društva, bez obzira na pripadnost religiji, pa ćemo tako danas vidjeti gradove u Kini, Japanu, Indoneziji, gdje je udio kršćanskog stanovništva tek nekoliko postotaka, kako ne „zaostaju" za New Yorkom, Londonom, Zagrebom...i time potvrditi da su danas novac i potrošač iznad blagdana.

Svjedoci smo kako niču trgovački centri kao gljive poslije kiše i tako postaju i katedrale i sinagoge i džamije konzumerizma, pune prolaza i kutova koji nas dezorijentiraju i sve više udaljavaju od izlaza. Temperatura je uvijek ista, kao i intenzitet osvjetljenja i sve više ti centri sliče na „moderne logore". Možemo danas vidjeti puno više ljudi u tim novim i modernim „hramovima", nego li u bogomoljama.

Danas imamo velike zgrade i široke autoceste, a nisku toleranciju i uske vidike. Trošimo više, a imamo manje.

Potrošač je kralj

Vidjeti ćemo kako u predblagdansko vrijeme nude štošta kralju/potrošaču - od velikih sniženja, turističkih aranžmana za razne destinacije, ali niti jedna od njih nije vjerska destinacija. To ide sve do ugostiteljskih objekata koji svojim gostima nude zabave uz narodnu muziku, iliti glazbu, koja slovi kao omražena u našem društvu, kao i koncerte poput onoga u Zagrebačkoj areni kada je u dvije večeri bilo prisutno više od 50 tisuća mladih. Ništa drugačije nije niti u Sarajevu tijekom islamskih blagdana. Je li to sve dio blagdana, spada li to u duhovnost?

Predviđanja kažu kako će u prosincu naše društvo potrošiti približno 14 milijardi kuna. Otkada je uvedena kreditna kartica, njezin vlasnik je samo dužnik - nije on nikakav vlasnik, nego tek vlasnik duga.

Blagdani su dani kada bi trebao doći do izražaja naš senzibilitet prema potrebitima, a među njih svakako spadaju i izbjeglice, o kojima smo pisali OVDJE. Možda tih izbjeglica više nema u našem gradu jer im je upućena poruka da odlaze, a grafit je obrisan. Kako kazaše poštovani autori na našem portalu - gospodin Zovak da zid na kojem ništa ne piše i nije zid, a gospodin Hedl 'pohvalio' je naše vlasti koji su sugrađanima omogućili bolji život u tuđini. No, možda se opet pojavi netko u našem društvu i napiše novi grafit: "Syrian parasites are gone (to Germany). We are coming after them."

Obitelj je temelj zajednice i kao takva oslikava jedno društvo.

Bogoljublje bez čovjekoljublja je praznovjerje

Možemo posvjedočiti kako danas nedostaje onoga osnovnoga, što bi trebalo biti u naravi svakog čovjeka, bez obzira deklarirao se kao vjernik, ateist ili nešto treće, a to je humanizam, odnosno čovjekoljublje. Bogoljublje bez čovjekoljublja je praznovjerje.

Danas imamo sve - uređene i okićene ulice, izloge, stanove, sve je puno sjaja, glamura, ali čovjek je otuđen, sam, a naše su duše tamne. Sve to ostavlja nesagledive posljedice na obitelj, a obitelj je temelj zajednice i kao takva oslikava jedno društvo.

Za vrijeme božićnih blagdana, jedan dječak u Italiji izrazio je želju: „Bože, učini da večeras moja glava nalikuje televizoru, kako bi moj tatica barem ponekad bacio pogled na mene." A na upit jedne učiteljice u prvom razredu osnovne škole - tko su im članovi obitelji, drugi je dječak odgovorio: „Moja obitelj su mama, tata, televizor i ja."

„Moja obitelj su mama, tata, televizor i ja."

Razbili smo atom, ali ne i predrasude

Danas imamo velike zgrade i široke autoceste, a nisku toleranciju i uske vidike. Trošimo više, a imamo manje, imamo velike kuće, a sve manje obitelji. Imamo sve više znanja iz medicine, a sve manje zdravlja. Kupujemo više, a uživamo manje. Planiramo više, a postižemo manje. Znamo žuriti, ali ne i čekati. Uče nas kako preživljavati, ali ne i kako živjeti. Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.

Gdje je u svemu ovome naša duša, koliko smo njoj udovoljili, tražimo li istinsku duhovnu hranu za naše duše ili možda pokušavamo naći 'instant hranu' jer, poznato je - danas je tako „cool" živjeti 'instant životom'.