Godinama imam problem s vraćanjem povjerenja u sve i svašta. I nisam jedina. Slično čujem u razgovoru s prijateljima, znancima, susjedima...

Bez stresa sam prihvatila novi status i doista nisam očekivala nikakav "ispraćaj". No, dogodilo se  iznenađenje koje su "osigurali" dragi ljudi koji su na najbolji mogući način podijelili sa mnom zadnji dan mog službenog radnog vijeka. 

Sve češće mi se čini kako je trajno izgubljeno povjerenje u političare koji gotovo nikada ne ispune raznorazna predizborna obećanja: o poticanju gospodarstva, zapošljavanju, socijalnim programima,kako bi "svijet oko nas" postao ljepšim i ugodnijim mjestom za življenje. Sve se na kraju (bez obzira na lijevu ili desnu opciju) svede na razočarenje. Odavno je izgubljeno povjerenje u banke i "dobronamjerne" kredite.

Ne vjerujem više u navedene deklaracije i kvalitetu hrane koju kupujem. Meso je tko zna odakle i  koliko staro, salmonela sve prisutnija, a povrće i voće pretjerano prskano pa više ne vjerujem ni bakicama na tržnici kad kažu da je sigurno ekološko. Prestala sam vjerovati i raznim "humanitarcima" koji prikupljaju pomoć za, kako kažu, ljude u potrebi, a koja uglavnom kod njih ne završi. Sve u svemu postalo je zabrinjavajuće i upitno, kome i čemu vjerovati. Dosta dugo se pokušavam prilagoditi  sve prisutnijoj činjenici kako nitko ni za koga nema vremena ni strpljenja. Odnosi se to naravno i na roditelje, djecu, širu obitelj, ali i prijatelje, poznanike.

I u mom novinarskom poslu sve češće sam pomišljala kako sam prepuštena sama sebi, svi jure za vijestima koje moraju prvi objaviti pa nije bitno jesu li baš provjerene, nekako mi se činilo kako ponestaje kolegijalnosti i nekih ljudskih, već zaboravljenih, vrlina. A onda, moram priznati...malo sam "reterirala". Došlo je vrijeme za moju zasluženu mirovinu, koja je doduše materijalno jadna, no s druge strane znači odmak od svakodnevnih događaja, jurnjave i nervoze, mir i opuštanje, slobodu izbora za "iskoristiti dan" na najbolji način. Bez stresa sam prihvatila novi status i doista nisam očekivala nikakav "ispraćaj".

No, dogodilo se  iznenađenje koje su "osigurali" moje kolege, prijatelji i dragi ljudi - na najbolji mogući način podijelivši sa mnom zadnji dan mog službenog radnog vijeka. "Okitili "su me cvijećem, darovima i što je najvažnije dobrim vibracijama - do zore.

Pri tome su me posebice razveselili mladi (odreda po godinama mogu biti moja djeca) koji su primjećivali moj rad i postojanje,  i koji su izrazili želju da se dalje srećemo. Da, to mi je definitivno vratilo vjeru u ljude i zato zahvaljujem svima dragima, starijima i mlađima: Višnji, Marijanu, Nikoli, Ivici G., Ivici V., Ivani I., Olji, Jerku, Sandri P., Sandri B., Davoru, Sanji, Goranu P., Goranu G., Darku, Bernardu, Danijelu, Ivanu S., Ivanu Č. , Ivanu P., Mariji, Marinu, Silviu, Mirni, Stjepanu, Danieli, Ivani V., Gabrijeli, Marizabeli...i neka mi oproste ako sam nekoga izostavila, jer svi su pokazali ljudsko lice i od srca im želim da dožive mirovinu.

A sebi želim "svaki dan započeti iznova", jer je to - prema poticajnoj poruci Phila Bosmansa - umijeće življenja. Želim vjerovati da je moguće, kako Bosmans kaže, "Svaki dan započeti iznova s pregrštima punim nade i povjerenja".