OVIH dana ulice mog mjesta, a i mnogih drugih, oživjele su. Čuje se cika djece, dovikivanje susjeda poziv na kavicu i priču. Došli su na školske praznike i godišnje odmore, uglavnom iz Njemačke. Neki su otišli prošle godine, neki prije tri, pet godina ili prije četvrt stoljeća.

 Ovisno o tome kada su napustili svoju domovinu Hrvatsku, više ili manje su uz nju vezani. Mnogi su djecu izrodili u novoj domovini, pa maleni, logično, govore njemački i misle na tom jeziku, no roditelji kojima je Hrvatska još važna jer su tu neke nekretnine, grobovi najmilijih, neki rođaci... dovode ih i (m)uče upoznajući ih s bakama i djedama, s običajima, iako bi ona odraslija djeca najradije bila u svojoj Njemačkoj s prijateljima, dečkom, curom,... 

Oni, pak, koji su nedavno otišli, savladali su nešto novog jezika i donijeli "spiku - kod nas u Njemačkoj je sve bolje". Valjda su zato i otišli.

U stvari, djeca su se priključila odraslima, roditeljima koji su u potrazi za boljim životom ostavili sve ovo što sada dolaze posjetiti.

Neki nisu mogli dobiti stalni posao kako bi stekli uvjete za kredit, kupovinu stana, gradnju kuće, podizanje obitelji. Drugi su napustili traljavo plaćen posao u Hrvatskoj jer su jedva podmirivali režije i osnovne životne potrebe. A kum je, kaže jedan od pristiglih, otišao prije godinu dana i već "dotero" novi auto, kupio ovo i ono...

Neke je motivirala mogućnost učenja i napredovanja u struci u drugoj državi. Premda plaća mladog liječnika i nije nešto veća nego u Hrvatskoj, suvremeni aparati, način liječenja, prostori u kojima se radi, disciplina... pružaju šansu za savladavanje brojnih izazova i uspinjanja na ljestvici što potom donosi i veću zaradu. 

Neki su pak napustili rodnu grudu jer im je dosta "ustaša i partizana", šupljih priča bez "kraja i konca", uvjereni kako se svako malo izvuku slične teme da bi se prikrile one koje su značajne za život, poput osmišljavanja strategije za zadržavanje ljudi u vlastitoj domovini. Iako značajan, nije uvijek presudan iznos primljenog novca na kraju mjeseca.

Mnogima je važnije u svojoj zemlji imati osjećaj sigurnosti, osjećaj da će, primjerice, plaća biti redovita i dostatna za život uz mogućnost barem jednog godišnjeg odmora, da će, ukoliko zatreba, dobiti liječničku pomoć na vrijeme za svoje dijete ili sebe, da mogu školovati djecu koja će nakon toga naći posao u svojoj zemlji, da će biti zaštićeni od raznoraznih birokratskih besmislica i nameta, da će doživjeti barem neku poštenu presudu onima koji su izvarali i opljačkali Hrvatsku, gdje će sposobnost biti važnija od podobnosti, ili im je važno da žive u slobodnoj zemlji u kojoj Bajagin koncert znači slobodu izbora, a važne su i "sitnice" poput otkrivanja krivca za zagađenje vode u Slavonskom Brodu... 

Ima toga još, ali tako je pala i kumova odluka za odlazak. Najprije sam, a onda žena i djeca. Malo po malo, ulice su se ispraznile, ostali samo starci i neugodna tišina od prvog mraka.

U nekim školama nestala je trećina učenika pa će uskoro izbiti nova muka oko namicanja sati za zaposlenike koji su ostali bez đaka a onda bi trebali i bez posla. 

Nekako čovjeka od svega obuzme tuga.

Nekoliko tjedana odmora naprosto će proletjeti, roditelji će u Bosni popraviti zube, djeca na bosanskoj tržnici kupiti patike, tunike, sitnice za nove njemačke ili ine prijatelje i otići će u svoju svakodnevicu do sljedećeg ljeta ili možda do Božića, kada će stići s boljim znanjem njemačkog jezika, sve sigurniji da tamo ostaju do mirovine kada će se eventualno vratiti rodnoj grudi, gdje se bolje živi sa stranim primanjima.