Osvanu nama roda u sred Broda slavonskog, bez pompe i slavlja, vriskavih tamburaša i šarenih vrpci… Jedni ju hvale, drugi kmeče, ili dreče, dok treći potpuno šute. Kao što to uvijek biva. Za cinike, i one praznije duše, to je jedna najobičnija ptičurina, dok oni romantičniji u njoj vide Malenu i za njih je to ogledan primjer ljubavi i privrženosti.

Vokić: 'Nisu me ni pitali kada dovode ekskurzije, uvrštavaju u svoje programe, fotografiraju, stavljaju u kataloge…'

Ne ulazim u umjetničke dojmove, vrijednosti skulpture amatera iz Batrine, koji ju napraviše, dovezoše i postaviše: uz svu silnu brodsku pamet, snalažljivost i inovacije, dežurne Internet-kritičare i pljuvače svega i svačega.

Osobno, ne znam ni što niti koga ta skulptura predstavlja. Čaplja iz brodskog grba nije, roda je. Dakle, nije „vjekovni" simbol Grada na Savi. Jesu l' to Malena i Klepetan, slavonskobrodski brend, kojeg niti jedna brodska institucija ne priznaje? Nemam pojma, a bogami ni Stipa Vokić, koji skrbi o svjetski poznatom paru roda, koje su ime Slavonskoga Broda pronijele do najudaljenih sela zemaljske kugle.

Neće Stipa pisat zahtjev

To je istina, ma koliko od nje bježali oni već gore u tekstu spomenuti i oni nespomenuti. Njega, Stipu, nitko nije zvao niti pitao. - A što će i pitati? - odgovara Stipa, koji ovih dana posuđuje novac, kojeg teško da će moći ikada vratiti, kako bi prehranio Malenu, a bogami i sebe. Jer s 2.500 kuna mirovine više nije kao što je nekada bilo. Sve je ostalo isto, samo su primanja drastično manja. Ali je godina sve više. I kostobolje.

- Danas sam išao po crve za pecanje i vidio sam tu skulpturu. Meni se sviđa - kaže Stipa, koji je uvjeren da je to njegova Malena. Ja još uvijek ne vjerujem da su organizatori svega toga toliko nepristojni i da ga ne bi pozvali. Barem privatno. Ne vjerujem da je Malena, jer o njoj, osim Stipe, nitko drugi ne skrbi niti pomaže. Onih 700 kuna, što se dobije od Ministarstva zaštite okoliša za rodino gnijezdo, uredno pokupi škola. Kao pinku za krovove na kojima se nalaze dva gnijezda. Dakle, 2x 700 kuna godišnje. Nije neka lova, al je čovjeku drago. No, Stipa, Malena i Klepetan, od tih 1400 kuna ne dobiju ni lipe. Niti od Grada, niti Županije, niti turističkih zajednica.

- Piši zahtjev, molbu - kažem.

- Neću, nisu me ni pitali kada dovode ekskurzije, uvrštavaju u svoje programe, fotografiraju, stavljaju u kataloge… Dakle, znaju. Pa ne žive te ptice od zraka - tvrdoglavo će Stipa.

Dvadesetak tisuća kuna godišnje

- Dobro, koliko ti potroših na njih godišnje?

- Puno, računaj: Po ribu idem na stupničke ribnjake, 30 km tamo, 30 nazad; kupujem krmu, crve, 10-ak četvornih metara drva za zimu, hrenovke… Drva? Kada idem po kobaškim utvajima, šikarama, s motorkom, onda je cijena manja. Al ne mogu ni ja više k'o nekad': nasjeći 10 „metara" drva, izvući i dovesti u Brod. Ma, najmanje tisuću kuna mjesečno. Dok su tu Klepetan i male rode, trošak se podupla. Sigurno. Ako hoćeš uračunaj tu i registraciju automobila. A i on, bogati, ima 15 godina pa malo-malo nešto otkaže. Nevolja je u tome što rode jedu samo živo meso. I ribu do određene veličine. Da je drugačije dao bih ja njima kukuruza, riže, repe al' ne ide… Ma, mislim da godišnje potrošim oko 20-ak tisuća kuna, govori Stipa dok jede grožđe koje sam mu donio i čeka susjeda koji je otišao na ribnjak po ribu. Jer, Stipa nema novaca za benzin.

- Ma, znaš što – oglasi se drugi susjed iz nevelike kuće s lijeve strane varoške ulice, koji je do tad šutke pratio naš razgovor. – Meni se čini kako bi u ovom Brodu svi pomalo karali, al' gaća nitko ne bi kupio.