JUČER je Vrpolje bilo drugačije jer nije bio uobičajeni dan. Spomen galerija Ivana Meštrovića zablistala je puna glazbe, riječi i osmijeha. Jer, Vrpolje nije tek prolazna stanica, maleno mjesto u Slavoniji nalik drugima.

Tomo Opačak. Foto: Ivica Galović/PIXSELL

„Imam osjećaj da će moje najljepše skulpture ostati u brdima u litici neotkrivene – bar ne od mene - i da će se na njima odmarati orlovi, promatrati i mjeriti visinu kroz koju prodiru sunčane zrake što davaju život i zovu k sebi; a ja sam gornjih naslaga ispečenih suncem i izgriženih olujom rezao i pripremao makete za prave likove u velikim blokovima.”

Ravnateljica Galerije Suzana Bilić Vardić pripremila je i čitala ove zapise nakon uvodnih riječi, a dinamičnosti programa pridonijeli su članovi Kulturno-umjetničkog društva „Ivan Meštrović” i muški članovi Pjevačkog zbora „Vallinger” iz Vrpolja. Uz pregršt informacija koje se izriču sa svrhom obnavljanja poznatoga zaključka o nesumnjivo neizostavnoj ličnosti vezanoj za kulturu čitave Hrvatske, po kojima Meštrovića pamtimo kao pedagoga, kipara, arhitekta, književnika, jučer smo mogli čuti nevjerojatne usporedbe i zaključke Matije Nikolina.

Usporedivši slučajnost Kristova rođenja u Betlehemu s Meštrovićevim rođenjem u Vrpolju, naglasivši pri tome, skromnost porijekla ovoga umjetnika, Nikolin zaključuje: „Vrpolje je, dakle, primilo Meštrovića kao Betlehem Isusa!” Ali ta usporedba nije pretjerana ako se u obzir uzme konačan ishod ovih riječi. Riječi su se poigrale asocijacijama da bi nam dokazale kako podrijetlo nije važno, kako čovjek stasa kroz vrijeme pretvarajući se u prepoznatljivu ličnost koja inspirira, čija životna priča može potaknuti na nevjerojatnu dubinu značenja svih detalja koji je tvore.

Riječi još jednoga velikana Ivana Mažuranića upravo idu tome u prilog – stasanju, rastu, veličini stvorenoj zbog djela, ne podređenoj rođenju, ne određenoj bogatstvom:

Teret ovih riječi više obavezuje nego išta; jer kad nam teret rođenja padne na pleća, pitamo se kako ćemo naći pokriće postojanju, hoćemo li zaslužiti radom, trudom taj dar, dokazati kako nije uzalud darovan. Meštrović je bio religiozan čovjek. Ta religioznost, produhovljenost, očita je u odnosu prema životu, prema umjetnosti. Zato su Meštrovićeve misli koje smo također mogli čuti, samo potvrdile ono očito u njegovu djelovanju.

I.S./PlusPortal

„Tako imam osjećaj da će moje najljepše skulpture ostati u brdima u litici neotkrivene – bar ne od mene - i da će se na njima odmarati orlovi, promatrati i mjeriti visinu kroz koju prodiru sunčane zrake što davaju život i zovu k sebi; a ja sam gornjih naslaga ispečenih suncem i izgriženih olujom rezao i pripremao makete za prave likove u velikim blokovima.” (...) „Povezanost duhovna i osjećajna vodi nas sve uvijek na iste izvore, koji su isti ma kolike im bile boje ili šum – tok i pritisak im je isti: traženje harmonije sveukupnosti koju se naziva pravdom, istinom, ljepotom, mudrošću, koje ovako razdijeljene bljesnu i nestanu kao krijesnice dok pravi vođ ostaje samo vjera, jer ona hoće vas život, a pravi život hoće nju, jer hoće da bivstvuje. Zato je pravi i jedini cilj umjetnosti, kao i svakog ljudskog nastojanja, vječan kao život, i nerazdjeljiv je od života. Njezina vrijednost je takva i kolika joj je veza s ovim ciljem.” (Predgovor Monografiji Meštrović 1933.)

Zapisao je uspomene na političare

Nije se bavio politikom, ali ona se neprestano bavila njime

Tako, Meštrović, siromah po rođenju, postade bogataš po životu i smrti. A svako mjesto gdje je boravio postade mjesto, ne blasfemičnog obožavanja, ne zarade na posthumnoj slavi, nego mjesto gdje obitava umjetnikova duša. Vrpolje je mjesto gdje duša umjetnikova obitava stalno, nadahnjuje nekim čudesnim nadahnućem utkanim u lišće platana. Ne postoji mjesto koje bih radije posjetila, a na kojemu je bio i Meštrović. Vrpolje je sačuvalo tu prkosnu skromnost po rođenju, a veličinu po životu, smrti, djelima,...

Sasvim slučajno upoznah jučer studenticu koja je za diplomski rad odabrala: vrpoljačku Galeriju. Dakle, Meštrović živi... on diše u mislima Slavonaca koji dijele sudbinu s njim: duhovnost koja je neslomljiva, vječita unatoč svemu,...

Tomo Opačak. Foto: Ivica Galović/PIXSELL