"ŽELIM da Sveučilište u Zagrebu postane ono čemu težimo – mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti koje se danas nažalost ne poštuju", bila je prva izjava novoizabranog rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa (62), kojega su članovi Senata izabrali za nasljednika Alekse Bjeliša.

Ovdje svjedočimo javnoj histeriji u dnevnim glasilima, demokratskom lajanju „novinara s potpisom", difamiranju osobe radi „politički nekorektnog iskaza", zazivanju na bunt radi ugroze zdravorazumskih načela i sveopćoj konsternaciji osviješćenih nositelja napredne misli i promicatelja civilizacijskih postignuća.

Reakcije na ove riječi rektora Borasa podsjećaju me na priče o načinu kako tajne službe uključuju neki razgovor u predmet prisluškivanja. Ako u telefonskom razgovoru spomenete, na primjer, riječ revolucija, vlada, Tito, komitet, crkva.., one obavljaju automatski funkciju okidača i neki tamo „tajni" službenik u nekoj tamo „tajnoj" službi prikopča se u prisluškivanje vašeg razgovora. Pri tome je sasvim nevažno jesu li ovakve priče tek anegdotalni opisi nečeg nama jako nepristupačnog. Kao i u prigodnim izrekama ili vicevima, i ovdje nije naglasak na materijalnoj autentičnosti priče nego na doživljajnom realitetu u sferi opće percepcije.

No, ovdje se nije dogodio slučaj okidača u zatamnjenim sobama omraženih tajnih službi. Ovdje svjedočimo javnoj histeriji u dnevnim glasilima, demokratskom lajanju „novinara s potpisom", difamiranju osobe radi „politički nekorektnog iskaza", zazivanju na bunt radi ugroze zdravorazumskih načela i sveopćoj konsternaciji osviješćenih nositelja napredne misli i promicatelja civilizacijskih postignuća.

Koji dio izjave rektora Borasa je ovdje odradio ulogu okidača potpuno je bez prijepora. Izričaj „biblijske vrijednosti" uveo je u proces prisluškivanja, obrade i sankcioniranja cjelokupnu hrvatsku javnost. Da taj proces nije proveden po „pravilima struke", da procesne radnje nisu odrađivane u skladu i s mjerom, da smo svjedoci pobrkanih razina i neosmišljenih konstrukcija, evidetno je svakom živom stvoru koji funkcionira i na minimumu logičkog i intelektualnog doživljaja svijeta.

Tako imamo priliku pročitati protestna retorička pitanja upućena rektoru citiranjem izvadaka iz Biblije poput: „Hoće li sad naši profesori agronomije učiti studente kako prokleti smokvu jer nije bilo plodova van sezone?".

Ideološko diskreditiranje, a ne intelektualno propitivanje 

Ili se možemo susresti s pokušajima uzdignuća na razinu intelektualnog (a, u biti, ideološkog) diskreditiranja crkvenog nauka i djelovanja, poput: „Od Galileovih sukoba s Crkvom, preko suđenja Giordanu Brunu, pa sve do suvremenih pokušaja da se zaustave genetski eksperimenti ili umjetna oplodnja, vjerske institucije rade jedno, a znanost posve drugo: jedni tabuiziraju zaklinjući se u tisućama godina stare spise, a drugi prelaze dopuštene granice, eksperimentiraju i sve moguće iznova kritički propituju."

Tako je rektor Boras bio prisiljen pojasniti kako je svojom prvobitnom izjavom ciljao na vjerski policentrične, univerzalne i ne samo kršćanske vrijednosti, nego i na one koje dijelimo s islamom, židovstvom i mnogim drugim religijama. To su vrijednosti morala, etičnosti, izvrsnosti inagradeza rad, a naročito ljubavi prema bližnjemu.

Nije li svakom tko je inkorporiran u sveukupno civilizacijsko nasljeđe sasvim jasno da pozivanje na „biblijske vrijednosti" danas znači pozivanje na povijesno ugrađeni kolektivitet općih ljudskih vrijednosti? Nije li apsurdno biti bačen u blato ideoloških perverzija samo zato što neki izrazi ne korespondiraju s poželjnim konstruktima ideoloških higijeničara?

Kako se nositi danas sa sve agresivnijim zaštitarima vrijednosnih filtera kada oni sami nastupaju s pozicija nepogrešivosti i neupitno ispravnih općih istina? Ne pokušavaju li upravo oni, kroz bjesomučnu borbu za afirmacijom jedino ispravnog pogleda na svijet, instalirati neko novo, svoje „Sveto pismo"?. Obzirom da se rektora Borasa upravo bacilo u inkvizitorski kotao nove demokracije.