Ako bi netko od nas imao strpljenja obaviti inventuru novinskih naslova i top vijesti na tv ekranima, sigurno bi došao do zaključka koji se poklapa s općom percepcijom o zastupljenosti tema u javnom prostoru kojima smo izloženi.

Pita li se itko od nas kako smo tako olako prošli preobrazbu od zagorjelih ćevapa do paniranih šnicli? Jer, jednoumlje je deklarativno prokazano i službeno sahranjeno. Ovo u čemu se danas pržimo ima pokrov, nije ogoljeno, ali je po funkcionalnosti jednako.

Jučer Sanader i kompanija, danas Lovrić, Sabo i društvo. Jadranka Kosor i njene transformacije. Presveta Holy i papa Franjo. I još predoziranja empatijom ove balkanske divljači, slikama skrušene Angeline u zemlji krvi i meda. I na kraju, malo kulturnih pikica, kojima nas periodički cijepe, čipkastim štakama Severine i njenim mukama po majci radi moćnih muških monstruma.

Da ne bi završili tužnom sudbinom jednodnevne vijesti, brižno se odmataju iz kukuljica i postaju predmet perpetuirajućeg ciklusa života i smrti. Ljepljivo prijanjaju na našu svakodnevnicu i zatrpavaju upravo one spilje u kojima čuči građanski duh razbora i slobode.

Svaka vijest koja je iskoristiva za osjećaj sitosti, koja pretvara one gladnih želudaca i one željnih društvene smislenosti u prežderan i do povraćanja našopan narod, svaka takva vijest evoluira u status teme, ne bi li tako balzamirala društvenu svijest u najoptimalniji oblik podatnosti.

Pita li se itko od nas kako smo tako olako prošli preobrazbu od zagorjelih ćevapa do paniranih šnicli? Jer, jednoumlje je deklarativno prokazano i službeno sahranjeno. Ovo u čemu se danas pržimo ima pokrov, nije ogoljeno, ali je po funkcionalnosti jednako.

Pitate li se što je to, kakva (nevidljiva) sila može odrađivati ovaj pretvorbeni posao? Što je to presudno što nas pretvara u dum-dum aktiviste, moralno razgrađene lobotome ili ispražnjene ljušture pasivnih statista?

Kada svi mediji vrište o korupciji i kriminalu, a članovi najviših stranačkih tijela završavaju u zatvoru, koliku količinu javnog prostora zauzimaju teme o društvenoj eroziji osnovnih moralnih načela? Ima li ijedna poruka koja upućuje na brigu o općem stanju, a da kao glavni predmet interesa ne protura sudbinu političke stranke? Jesu li medijatori društvene scene prenijeli ijednu presicu ili okrugli stol o problemu nezaposlenosti, prezaduženosti, stagniranju proizvodnje, stanju pravne nesigurnosti, nepostojanju poduzetničke klime, devastaciji vrijednosti rada...

Zato ja vrištim iz one spilje u kojoj nam je zatrpan građanski duh slobode! Iz koje ne možeš izići a da ne oglušiš i ne oslijepiš, jer nam je prostor djelovanja pretvoren u tvornicu prepariranja sekundarnim temama i falš idejama. Jer smo utjerani u jurišne odrede „za" i „protiv", pretvoreni u masu s lažno prikazanim identitetima, komprimirani do točke u kojoj smo nezamjetljivi i nebitni.

Zato bi bilo važno poskidati teme koje u nama mobiliziraju lažni osjećaj sudjelovanja. Ili ih bar raskrinkati. Jer, svi mi nismo Sanader, Milanović, HDZ, SDP... Mi nismo ničija tema. Svi smo mi samo njihovi refreni. Kako bi tema mogla nesmetano teći.