JE li književnost krenula nekim novim putem? Možda je umorna od tradicije? Nije li narativ oblikovan obračunima dobra i zla zasitio pisce koji tražeći nova rješenja svjedoče istinitost oblikovanu kreativnošću u pristupu, rijetko viđenim pripovijedanjem priče koja nas nakon čitanja ostavlja nijemima jer sve dosadašnje ili dotadašnje nije slično novom čitateljskom iskustvu?

Književnost uvijek može iznenaditi: temama, pristupom, oblikovanjem teksta, a da ne bude agresivno glasna u svojim istupima ili nasilna postupanjem koje je nešto drugačije od onoga kako smo naviknuli. Skromnost u pristupu temama kao što su život i smrt može biti nevidljiva i pomaljati se tekstom kao sjenka uočljiva samo introspekcijom. Skromnost nikako ne predstavlja neznanje, ne postavlja se kao pusto eksperimentiranje formom. Skromnost nije filozofska opsjena. Svakako nije ni isključivo vezana za postupke svakodnevice lišene umjetničkih aspiracija. Čitajući kratak roman „Jutro i večer“ norveškog nobelovca Jona Fossea (1959.) sva pitanja s početka ovoga teksta tjeraju me na postavljanje novih pitanja. Kako je moguće da čovjek u stotinjak stranica sažme život i smrt; kako je moguće u toliko malo teksta skromnošću narativa obuhvatiti teme na koje se svodi naš bitak; je li ta ista skromnost narativa poveziva sa skromnošću pisca koji velikim temama pristupa toliko delikatno s puno pažnje ostavljajući prostora za sva daljnja propitivanja, a istovremeno ne ostavljajući prostora za pesimizam već više za neki strah; kako je netko/pojedinac uočio sve bitnosti u jednome rađanju i smrti(ma)?

ljepotacitanja.com

Ono što je zapanjujuće jest to gotovo podrazumijevanje jednoga ciklusa koji ima svoj početak i kraj. I to kakav kraj! Prije kraja, dakako, u jednom strahu, nedostajanju supruge Erne koja je preminula ranije, u liku osoba koje su prisutne, ali i nisu, doznajemo kako je Johannes imao sedmero djece, da je imao prijatelja Petera, da je najmlađa kćerka Signe pronašla tijelo mrtvoga oca koji je najvjerojatnije preminuo u snu... doznajemo kako bi taj isti Johaness mogao biti isto ono novorođenče s početka romana čije rađanje je postavljalo toliko pitanja ocu Olaiju. Je li to taj dječačić čiji je otac ribar i koji je također ribar? Je li ta priča tako naprasno završila? Nije. Zanimljiva interpunkcija koja samo služi misaonim nizovima, rečenice često bez početnog velikoga slova i ta težina umiranja koja je toliko osjetna poput hladnoće koja nas obuzme izađemo li iznenada iz toploga doma, samo su uvod u kraj koji nas sve čeka. Ali kraj koji ćemo dočekati poput Johannesa (ako zaslužimo) - uz ljubav člana obitelji koji će riječima popratiti naš odlazak u mjesto s kojega nema povratka. Ali vidimo li nebo, poput Signe, ljubljene Johannesove kćerke, uočit ćemo kako je ondje osoba koja je nekoć bila s nama i da se ona nalazi i u sjaju mora i u bijelim oblacima. Je li ovakav kraj, možemo se pitati (ja se pitam)? Kako li je nevjerojatno čitati nešto tako stvarno, tako istovremenu smrt i život!

Što zaključiti osim možda: velikim narativom, veličinu ne određuje broj stranica nego univerzalnost priče i način kojim je ona ispričana.