NAKON Velebitskog ustanka, u rujnu 1932. godine, svoj članak 'Ustaše, nama je sudba dosudila', Ante Pavelić je završio pozdravom "Za dom spremni!". Bio je to potpuno logičan usklik, poruka, zakletva čak, s obzirom na okolnosti u kojima su Hrvati tada živjeli u velikosrpskoj Jugoslaviji (naročito poslije atentata na Stjepana Radića i drugove mu u beogradskoj Skupštini 1928.) te u skladu s vojnim pripremama kojima su se tad, kao pripadnici 'Ustaške, hrvatske revolucionarne organizacije' (UHRO), Pavelićevi drugovi bavili u Italiji i Mađarskoj.

Dakle, ako ste u to vrijeme Hrvatom se zvali, ništa logičnije i časnije nije moglo biti od želje za slobodom - izražene i usklikom: "Za dom spremni". Bila je to razumljiva deklaracija kako je netko bio spreman i umrijeti za slobodu svoju, svoje obitelji i svoje domovine.

Nažalost, taj plemenit, čak divljenja vrijedan, deklarirani cilj Ustaše su napustile 1941. te postali sluge okupatora vlastite domovine. Okupatora goreg od Srba. Dapače, donošenjem Rasnih zakona, postali su i teroristi nad drugima. Od tad, usklik "Za dom spremni" više nije bio sinonim slobode i vjernosti, nego znak sluganstva i izdaje. Od tad, Ustaše su prestale biti simbol revolucionarne borbe protiv Velike Srbije, a postali su kvislinzi u funkciji Velike Njemačke. Od tad "Za dom spremni!" prestala je biti poruka nade, a postala prijetnja slobodi. Postala je pandan nacističkom pozdravu "Sieg Heil!". Od tad, onaj tko bi kliknuo "Za dom spremni!" nije poručivao kako je spreman svoj život za slobodu i dom dati, nego je poručivao kako je sprema život i slobodu drugome oduzeti, ako je: 'Srbin', 'Cigan', 'Partizan'… ako nije 'naš'. Ako se nije pokorio Adolfu Hitleru osobno i njegovim namjesnicima u tzv. NDH. Zbog toga, "Za dom spremni!" prestao je biti simbol dobra, a postao je simbol zla.

Koliko zlo, pak, je bio velikosrpski hegemonizam - koji je 1980. prerastao u terorizam na Kosovu, a 1991. u agresiju na Sloveniju i Hrvatsku - te koliko je obrambeni rat protiv njega u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu bio opravdan, vidljivo je iz činjenice da čak ni paravojne uniforme s ustaškim obilježjima 1991. Hrvate nisu u svijetu kompromitirali do te mjere da im ne bi priznali pravo na samostalnost.

Zbog toga, u onoj mjeri u kojoj 'Ustaše' i njihov usklik "Za dom spremni" vežemo uz Hrvatsku danas, u toj mjeri svijetu se predstavljamo Hrvatskom iz doba mračnog naci-fašizma i obrnuto.

Upravo zato, potpuno je nevjerodostojno kad netko borce za slobodu Hrvatske od Miloševićeve velikosrpske Jugoslavije dovodi u bilo kakvu formalnu i/ili sadržajnu vezu s borcima za Hitlerov Dritte Reich iz 1941.

Zbog toga, otvaranje spomen obilježja u Davoru zaslužnim borcima za slobodu Hrvatske iz 1991. u sjeni kompromitiranog usklika "Za dom spremni" - što je simbolizirala i zvijezda večeri Marko Perković Puška - ustvari, napad je na slobodnu, pravnu, socijalnu i demokratsku te, kao takvu, u svijetu priznatu Republiku Hrvatsku. Napad je na onu Hrvatsku koju su stvarali patrioti i branitelji pod vodstvom Franje Tuđmana.

Naime, za razliku od Miroslava Šišića, Željka Ćelepirovića, Ivana Gelemanovića, Gorana Mihića, Josipa Marjanovića, Jurice Devića, Dragana Benića, Nevenka Olića, Tihomira Devića, Miroslava Butumovića, Branka Pišonića, Zvonka Benića, Ljubomira Dakića, Maria Štivina, Ivice Ivančića, Nikole Ciprića, Ljubomira Relkovića, Dragutina Gelemanovića iz Davora, kao i svih drugih branitelja koji su na Tuđmanov poziv - a protiv volje bezmalo cijelog svijeta - ustali za slobodu Hrvatske, Ustaše su, na poziv Ante Pavelića, Hrvatsku prodali Musoliniju, odnosno, u ime i za račun Hitlera, njome vladali na civilizacijski sramotan način.

Kad su već pobjednici prestali likovati nad gubitnicima, mogli bi i pobijeđeni prestati voditi bitke izgubljene u Drugom svjetskom ratu. Sve dok jedni i drugi ne počnu slaviti branitelje iz Domovinskog rata, bez njihova ekskluzivnog dovođenja u vezu s ustašama ili partizanima, za Hrvatsku neće biti fundamentalnog unutardržavnog političkog mira, niti će njezini građani iskoračiti u budućnost, recimo, stopom rasta društvenog proizvoda većom od 4,5 posto, kako bi mogli početi vraćati lihvarske kredite jer, zasad, nalazimo se u dužničkom ropstvu 'Pavelićevih poslodavaca' - Nijemaca, Talijana i drugih.

TEMELJEM Zakona o pravu na pristup informacijama, općinskog načelnika Davora, Đuru Anđelkovića, zamoli smo neka nam dostavi informaciju o 100 'Poginulih mještana tijekom Drugog svjetskog rata i za vrijeme jugokomunističke vladavine' koji se nalaze na netom podignutoj spomen ploči njima na čast i sjećanje. Naime, želimo znati tko je od navedenih 100 ljudi
poginuo kao pripadnik Ustaške vojnice, a tko kao pripadnik Domobranstva, Partizana, ili kao Civil tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno jugokomunističke vladavine poslije njega.
Slične podatke tražili smo i od Episkopa pakračko-slavonskog, Jovana Ćulibrka, kad su njegovi suradnici u Medarima, u 'župnom dvoru', istaknuli ploču s 52 imena poginulih, a da nije navedeno gdje i kako su stradali.
Naime, te nejasnoće su plodno tlo za (ne)svjesno raspirivanje aktualne i poticanje buduće netrpeljivosti među ovdašnjim svijetom, jer manipuliranje načinom i brojem poginulih ljudi jeste najučinkovitije sredstvo za pokretanje novih ratova.
Pritom, oni koji ratove pokreću, u pravilu, u njima ne sudjeluju kao ratnici nego kao profiteri.

 Video priloge snimili su posjetitelji koncerta Marka Perkovića Puške, održanog u Davoru 2. klovoza 2018.