SLUČAJNO ili ne, u samo nekoliko dana, u Parizu, Splitu i Italiji, pojaviše se fašistički natpisi i izjave. Rekli bismo, ništa novo. Ali je zanimljivo da su se pojavili u isto vrijeme u više država. Je li se samo slučajno 'poklopilo' da se takvo što dogodi u isto vrijeme ili je u pitanju nešto drugo... teško možemo znati pravu istinu.

Najlakše je biti četnik, balija ili ustaša - ne treba nam nikakva škola za to. A najteže je biti čovjek. To je za vječnost!

U samo tri dana, izroniše fašisti u Hrvatskoj, Francuskoj i Italiji, kao gljive poslije kiše. Svatko normalan postavlja si pitanje - što se to događa, otkuda isplivaše ti silni fašisti. Zar to civilizacijsko zlo nije odavno pokopano i iskorijenjeno? Živimo li u 21. stoljeću, stoljeću tolerancije, suživota, mira, prosperiteta (barem ga tako nazivaju) ili, možda, živimo u 30-tim godinama prošlog stoljeća?

Političari se laktaju za izjave, kako u Parizu, tako i u Zagrebu. Svi su zabrinuti, što je dobro. Ali jesu li zabrinuti samo taj dan, ili je ovo samo slika realnog današnjeg stanja.

Dakle, ni politička i ekonomska kriza, niti teško socijalno stanje, nisu najveći problemi društva. Najveći problem društva ogleda se u stanju duha i primitivizmu. Nacizam i fašizam danas cvjetaju u Europi, a posebno na našem brdovitom i nesretnom Balkanu. No, možda se, u tom pogledu, samo varamo.

Restauracijom četničkog pokreta u Srbiji, revizijom ustaštva u Hrvatskoj, etnički čistim gradovima u Bosni i Hercegovini, manjine postaju nevidljive. Srbi u Zagrebu nužno su zlo ili puki starci ili socijalni slučajevi, a ima i nešto profesionalnih političkih uhljeba. Hrvati u Beogradu...hm, ima li ih tamo uopće? Čak i da ih ima, pod jednu šljivu mogu stati. Srbi i Hrvati u Sarajevu... samo po potrebi, kada treba po nacionalnom ključu negdje biti, pronađe se, makar imao i muslimansko ime.

I tako, uz jutarnju kavicu, opalit ćemo po četnicima, ustašama, balijama, šipcima, pljuvati po Talijanima, zgražati se nad Ciganima, prizivati ubojstva homoseksualaca, do mržnje zavidjeti onima koji su došli u naše gradove i obogatili se.

Danas smo ili četnici ili balije ili ustaše ili šipci ili cigići. A ima li gdje ljudi? Ne bismo li trebali biti samo ljudi?

Nekad kada odemo negdje u drugu državu, imamo osjećaj da nam se duša pročisti, imamo osjećaj da udahnemo s olakšanjem, i dišemo punim plućima, sve dok se opet ne vratimo 'ovdje'. Imamo osjećaj da je svugdje bolje nego 'kod nas', da je sve tuđe ljepše, ali baš i nije...

Tamo negdje, idemo i divimo se svemu - građevinama, rijekama, planinama, muzejima, crkvama, džamijama, ljudima. A sve to isto imamo kod nas, ali ne vidimo. Ne vidimo jer se bavimo četnicima, balijama, ustašama, a ne ljudima.

Često ne volimo svoga susjeda jer je Srbin, Hrvat, Musliman, Albanac, Rom... a tamo negdje u Beču, Münchenu ili bilo gdje da se sretnemo, grlimo se k'o dva rođena brata. Ne pitamo tada za podjele, ne pričamo o nacionalizmu, jednostavno smo sretni, a istinski osjećaj radosti pojavi se kada 'tamo daleko' čujemo naš jezik. Da, naš jezik. Bio on srpski, hrvatski ili bosanski, razumijemo ga. Zašto onda ovdje na brdovitom Balkanu ne razumijemo jedni druge i komuniciramo s toliko poteškoća s onim drugim. Zašto smo ljuti jedni na druge? Povijest se piše, ratovi budu i prođu. Nikada ih ne treba zaboraviti, ali zašto je jedna beba koja se rodila u tom nesretnom ratu kriva danas. Samo zato što je drugačija od nas ili možda ima drugačiju krv, drugo srce, kožu... ako ju mrzimo, trebali bismo barem znati - zbog čega...

Dovoljno je da, na primjer, u nekom „većinskom gradu" gostuje „manjinska ekipa" u nekom sportu pa da se jednostavno zna - ovaj je balija, ustaša, četnik. Zar po bojama nekog kluba mi znamo da su oni drugačiji od nas, samo zato što imaju dres onih koje mrzimo?

Iako danas imamo moć to promijeniti, mi i dalje, ubijeni u pojam, u poslijeratnom ratu čekamo neki bolji mir i neko novo sutra.

Dakle, prvi i osnovni uvjet mržnje - dovoljno je da se netko drugačije zove ili ima odjeću koju mi mrzimo pa bila i sportska. Onda su nam vrata za psovanje, pljuvanje, udaranje pa čak i tjeranje u hladno more, širom otvorena. I tako unedogled, svi će kazati -  za sve loše krivi su oni, za sve dobro zaslužni smo mi, najbolja smo nacija, kazat će svi, najobrazovaniji smo, najčišće krvi. A inače, veliki smo kozmopoliti.

I tako, uz jutarnju kavicu, opalit ćemo po četnicima, ustašama, balijama, šipcima, pljuvati po Talijanima, zgražati se nad Ciganima, prizivati ubojstva homoseksualaca, do mržnje zavidjeti onima koji su došli u naše gradove i obogatili se, mrziti strance koji godinama žive kod nas kao da su otimači naših para. I sve to bez dlake na jeziku. A inače, veliki smo kozmopoliti, zar ne?

I dok se političari bore da što duže traju, dok trljaju ruke, smijući se nama iza leđa, pribavljajući sebi korist na našu štetu... mi, iako imamo moć, ubijeni u pojam, u poslijeratnom ratu čekamo neki bolji mir i neko novo sutra.

Od svog porijekla i svoje zemlje, nigdje u svemiru ne možemo pobjeći. Vidimo kamo nas je dovelo prebrojavanje nacionalnih krvnih zrnaca, ali i kamo bi nas u bliskoj budućnosti moglo odvesti. Najlakše je biti četnik, balija ili ustaša - ne treba nam nikakva škola za to. Ali najteže je biti čovjek. To je za vječnost!