DANAS kada negdje sjedimo, najviše priča možemo čuti o sportu. Još ako je nogomet u pitanju, eh, tu imamo oko četiri milijuna izbornika. Ali ovdje ne želim pisati niti o Dinamu, ili praznim stadionima na našim utakmicama, a ni ispadanju Barcelone i Ajaxa iz Lige prvaka.

Možda je, ako promatramo sa strane, sport nekima nebitan. Ali u sportu postoje priče koje nas svakako mogu inspirirati. Kad bi političari organizirali onoliko humanitarnih susreta kao sportaši, kad bi poduzentnici dali svojeg novca onima kojima on doista treba, kao što daju sportaši, kad bismo se svi zajedno jedni prema drugima odnosili kao sportaši - svijet bi uistinu bio bolje mjesto.

U životu se stvari ne događaju same od sebe. Nigdje. Pa tako niti u sportu. Možda nama djeluje kao slučajnost i nekontrolirani upliv sreće, ali uvijek postoje procesi koji od obične djece stvaraju vrhunske sportaše, trenere. Uspjeh u sportu i slava uvijek su usko povezani, a popularnost obično donosi novac. Ali zar su sportaši uvijek željni slave i novca? Zar danas ne igraju i za dušu, ne tek za novac? Zar sve funkcije koje se obnašaju u sportu moraju biti plaćene? Današnje društvo nas je naučilo tako, da ako čujemo kako je netko predsjednik, član uprave, skupštine... prvo što pomislimo da je tu prije svega iz osobne koristi.

A nije baš tako uvijek. Gotovo svi poznajemo Brođanina Petra Bašića, a oni koji ga igrom slučaja ne poznaju, red bi bio da ga upoznaju. Možemo kazati za njega da je živa legenda našega grada - obrazovan, pametan, širokih pogleda, moralnih vrednota, jednom riječju „dobrica". Možda njegov najveći grijeh jest taj što se rodio u krivo vrijeme. U nekom drugom vremenu, zasigurno bi bio jedan ministar, iako svojom skromnošću nikada ne pokazuje takve aspiracije.

Eh, Petar je onaj, jedan od rijetkih, koji prihvate posao bez očekivanja materijalne koristi. Predsjednik. Zvuči nešto veliko. Ali predsjednik bez naknade. Kako tek ovo zvuči. A svi koji poznajemo Petra, sigurni smo da bi se naknade, kada bi je i imao, odrekao u korist Marsonije. Jednostavno, on je Petar Bašić.

Svi ćemo se složiti kako našem gradu treba jedan klub koji će biti prepoznatljiv u cijeloj Hrvatskoj. Složit ćemo se, također, da za to imamo i potencijala. Što nam onda nedostaje? Pa možda upravo Petar Bašić. Možda će on kao vizionar uspjeti u onome što je želja svih nas. Da Marsonija postane brend.

I već on ima i vizije i planove. I razumije kako sve treba funkcionirati. Možda najveći problem jest novac...

Petar ističe kako trener ima apsolutnu podršku, i da tako treba i ostati - dati stručnjacima njihov dio posla. Plan mu je uključiti Brođane i sve ostale koji vole Marsoniju potaknuti neka postanu članovi kluba. A sigurni smo kako veliki dio naših sugrađana voli svoj klub.

A svi koji volimo svoj klub, Marsoniju, trebali bismo kupiti i godišnju ulaznicu, ističe Petar, kako bismo na taj način pomogli klubu, ali i kako bismo mi sami dobili dosta jeftinije ulaznice. A sve transparentno i javno.

Nije došao iz politike, niti ga je ona poslala na sadašnje mjesto. Petar nije imao sreće u politici, ali možda mu se sada osmijehne sreća. Sjedalice na zapadnoj tribini su postavljene. Danas počinju radovi na istočnoj tribini. Uređenje pomoćnog terena i stavljanje rasvjete. Petar dolazi u pravo vrijeme. I možda Petar vrati i nama osmijehe i trenutke kada ćemo jedva čekati vikend kako bismo odlazili na stadion uz Savu pa u Drugoj ligi gledati možda Istru ili Zagreb. A ovaj grad Slavonski Brod, ovi ljudi u njemu i ovaj klub zaslužuju i Prvu ligu. Kao nekad, kada je gradski stadion dao nogometaše svjetske veličine, Ivicu Olića i Marija Mandžukića. Možda uskoro opet budemo gledali zvijezde u usponu. Želja nam je. I Petrova je želja. Jer nogomet se sanja. Nogomet se živi. Sigurni smo kako će Petar biti bolji predsjednik nego što je bio političar. Petre, pokaži da je došlo i tvoje vrijeme.