SVAKOG dana imamo manje-više uobičajene aktivnosti. Osim ponekih izuzetaka. Rijetko. Samo ponekad. Uglavnom se svaki dan svodi na isto, ili slično.

Jedan dan našeg prosječnog građanina, bio desne, lijeve ili (o)srednje političke opcije izgleda ovako:

Svako jutro budi nas alarm kineskog sata. Mrsko nam je i teško ustati iz kreveta proizvedenog u Sloveniji, a još teže ako kiša pada, a mi nemamo onaj kišobran proizveden u Kini. Nakon što smo odlučili ustati iz slovenskog kreveta, na noge obujemo 'japanke' i idemo u kupaonu. Tuširamo se u njemačkoj tuš kabini, koristimo gel za tuširanje iz Njemačke kao i pastu za zube. Uzimamo ručnik proizveden u Danskoj, zatim stanemo ispred ogledala napravljenog u Italiji. Oblačimo odjeću, proizvedenu od Tajlanda do Kine.

Kada smo sve to završili, otvaramo frižider proizveden u Italiji, iz njega uzimamo mađarsku salamu i talijanski sir, kako bismo napravili sendvič od njemačkog kruha. Uz to se još poslužimo i čajem iz Austrije.

Izlazimo iz stana, zaključamo ga kineskim ključem. I sjedamo u njemački auto, kupljen kreditom u eurima u jednoj austrijskoj banci. Zovemo prijatelja na kavu mobitelom proizvedenim u Koreji, ali preko njemačke mreže. Javi se i dogovorimo gdje pijemo kavu. Dolazimo i naručimo kavu proizvedenu u Italiji. Zapalimo cigaretu proizvedenu u Švicarskoj. Upaljač je iz Francuske. Danas se štedi na svemu... hrani, odjeći, izlascima, benzinu... ali na cigaretama - ne. Njihova prodaja i potrošnja raste. Kao da nismo dosta toga popušili.

Završavamo s kavom, trebamo natočiti gorivo za auto, odlazimo na mađarsku pumpu, kažu, najkvalitetnije je gorivo. Kratki smo s vremenom, moramo požuriti kako ne bismo zakasnili na posao kod Francuza. Zakasnimo li, odbija nam od plaće eure, jer nam u njima i računa plaću. Na poslu proizvodimo neke sitnice od plastike iz Kine, a sve to se ugrađuje u korejske automobile. Teško provedemo radno vrijeme u odjeći proizvedenoj u Kini. Jedva čekamo pogledati na sat na našoj ruci kako bismo saznali kada će kraj radnog vremena. Otkriva nam to onaj kineski sat.

Nakon napornog dana, jedva čekamo dokopati se stana. Stan je kupljen švicarskim francima, podignutima u mađarskoj banci. Ponekad, dok se vozimo njemačkim autom, svratimo u američki restoran, svima nama poznat McDonald's. A često dok putujemo koristimo i ceste u tuđem vlasništvu.

Mrtvi umorni stižemo u svoj stan. I opet odlazimo pod tuš njemačke proizvodnje. Jedva čekamo opet se dočepati kreveta kupljenog u slovenskoj Lesnini i zavaliti se. Pokušamo upaliti japanski televizor. Ali neće. Shvatimo - baterije su prazne. Stavimo nove baterije, proizvedene u Kini. I onda upalimo japanski televizor. Vrtimo kanale, na jednom kanalu meksička sapunica, na drugom španjolska, na trećem turska. Naiđemo na jedan kanal u vlasništvu Nijemaca i na njemu nam pričaju o Severini, Maji Šuput, Nives Celzijus ili Drpić, kako koji dan. I sve to slušamo i gledamo. Takvi mediji zatupili su narod. Ali nisu oni krivi. Već mi, taj isti narod koji je žedan takvih vijesti.

I na kraju, nađemo jedan kanal na kojemu su vijesti. Ali opet vlasnici tog kanala su Nijemci. I čujemo vijest, kako su Kinezi zainteresirani za kupnju Uljanika. I još bi ponešto oni htjeli kupiti. I s tim vijestima liježemo u krevet, pokrijemo se turskom dekom. I mislimo - ostala nam je samo još duša naša. A veliki dio nas i dušu je prodao za komadić papira. Najčešće za komadić papira ljubičaste boje. To nam je, nekako, najdraža boja. I onda sanjamo, kako je lijepo imati ovakvu državu. Slobodnu i našu.