DANAS često možemo čuti kako pojedine osobe oslovljavamo sa 'seljak'. Tim nazivom uglavnom želimo kazati kako netko ima manjU vrijednost od nas, kako smo mi bolji. Takva osoba zaostaje za nama u svakom pogledu. A zašto to radimo, koji je motiv toga? Znamo li uopće što znači ovaj termin, a kojeg koristimo kao nešto pogrdno, kao nešto loše, a samo kako bismo sebe uzdignuli, a drugoga ponizili. 

Seljačina se ne postaje preko noći. Tek izuzetni ljudi mogu dosegnuti duhovne vrhunce pravog "seljačizma". Postoje i rođeni seljačine, ali takvi su rijetki, iako vjerujem da poznajemo dvojicu-trojicu takvih. 

A kada bi takvi znali što je seljačina, ili modernim jezikom kazano primitivac, ili još bolje primitivčina, možda bi bilo bolje i za njih i nas. 

Rođen sam na selu. Moji su me odgojili na selu, u kući napravljenoj od cigle, pokraj voćnjaka kojeg je zasadio moj djed. Odrastao sam jedući pekmez od šljive i jabuke, gledajući kako kokoši nose jaja, i igrajući se s djecom naših susjeda. 

Danas se pekmez kupuje u trgovinama, kokoši žive u kućama, i čak imaju i svoje obitelji, a djeca mojih susjeda ne znaju razliku ćirilice i latinice. I nisu oni krivi. Sretan sam jer čitam i pišem tri pisma. Ljudi nisu ni svjesni koliko je to veliko bogatstvo. Zamislimo samo koliko bi nas ugodno iznenadilo da naša djeca danas pišu, recimo, na japanskom - nevjerojatno. Rođen sam na selu, ne perem se od toga. Ne sramim se reći kako sam bosonog trčao livadama, brao divlje jagode. I ponosan sam na to.

A smiju li seljačine, primitivci, priznati da su seljačine? Da to urade, možda bi ih ljudi i počeli cijeniti radi toga. 

Da ne bi bilo zabune, seljačina nema nikakve veze sa seljacima, ljudima koji žive na selu i bave se poljoprivredom. Seljačina je neobrazovan, nekulturan, pomalo autističan, agresivan, grub i glup lik. Seljačina se ne postaje preko noći. Tek izuzetni ljudi mogu dosegnuti duhovne vrhunce pravog "seljačizma". Postoje i rođeni seljačine, ali takvi su rijetki, iako vjerujem da poznajemo dvojicu-trojicu takvih. Njima možemo samo zavidjeti na tom Božjem daru. 

Seljak ima opanak na nozi, a seljačina u glavi. Seljak svoj opanak skine i opere, čistog obraza uđe u svoj dom i živi sa svojim narodom. Seljačina svoj opanak ne može izbaciti iz glave, a još manje oprati. A tek obraz, niti sto litara Domestosa ne pomaže. E tu je najveća razlika. 

Seljak živi od svoga rada, a seljačina živi na račun tuđeg rada. Nije sramota uzeti motiku i kopati. Sramota je kada te ta motika othrani, pa se ti praviš kako pojma nemaš što je motika. Motika je alat za rad, a jako često i odgojni termin za sve one koji bježe od onoga što zapravo jesu. 

Ogromna je razlika između ta dva svijeta. Nemoguće ih je sastaviti, pa čak i približiti. Ali i bolje.

Mislimo da ih nema puno. Okrenimo se lijevo, desno, pogledajmo naprijed, nazad. Koliko smo ih vidjeli? Jako puno. A ne moramo ih niti vidjeti. Na društvenim mrežama čitamo njihove "visokoumne" statuse, njihove komentare, kojima bi i djeca u prvom razredu pozavidjela. Takvih dođe i na naš portal. I takve seljačine bi htjele određivati pravila ponašanja, nametati svoje norme, određivati što ćemo obući, kada i gdje jesti, gdje trošiti svoj novac, a da ne pričamo o brojanju krvnih zrnaca. Samo što oni jadni ne znaju brojati više od deset. U tome je spas.  Ali nisu oni jadni krivi. 

Gdje je danas suvremeni Matija Gubec? Gdje su istina i borba. Koliko nas je ostalo svjesnih toga da ovo nije život, ovo je životarenje. Prestali smo se čuditi egzodusu mladih iz naše zemlje. Prestali smo ih kuditi. Počinjemo ih razumijevati, čestitati im i zavidjeti na hrabrosti koju su imali za otići. Imamo hrabrosti, ali nemamo snage biti novi Gubec. 

Pročitah, nekome zasmetaše stihovi i koncert Halida Bešlića u Slavonkom Brodu. Možda neće zasmetati stihovi meni dragog Đoleta, s kojima ću i završiti ovu kolumnu. Ima jedna njegova stvar "Krivi smo mi", koja savršeno opisuje našu situaciju. Opisivala ju je i prije, ali nikad tako dobro kao danas. Ne znam ni koji bih stih izdvojio točno, pa ću završiti s par njih:

"O, nisu krivci primitivci

što su pokupili mast,

korov nikne di god stigne,

ma svaka njima čast

Krivi smo mi.

Otkud svi ti paraziti 

što su nam zagustili?

Nemoj, stari moj,

krivi smo mi

što smo ih pustili

... nama je lepo... taman kako smo zaslužili!"