Dragi prijatelju Mario,

Da mi je netko pričao kad smo se zadnji puta vidjeli, kada si, kao nikada do tada, zračio optimizmom, vedrinom, pun pozitivne energije, da ću samo nekoliko dana poslije pisati o tebi kolumnu, vjerovao bih da je to samo ružan san, san kojeg ću brzo zaboraviti. Ali nije tako. Koliko god sanjao da si još tu, da ćemo opet popiti piće uz srdačan razgovor, u jednom trenu prekine se san... Mario, tebe nema više sa nama, bar na ovom svijetu. Gorka i teška istina. Ali kako vjerovati da te nema. Mario, još si s nama.

Hvala ti za sve što si učino za nas, za prijatelje, za ovaj grad, za Hajduk, za našu državu, za obitelj i za sve ljude. Ostaje bol i praznina za tvojim preranim i brzim odlaskom. Ali sjećanja na tebe nikad neće prestati. I radujemo se opet zajedničkom susretu. Na boljem mjestu.

I dok ovo pokušavam napisati, suze na mom licu i košmar misli u glavi žele ispratiti i udaljiti od mene svaku pomisao na bolan gubitak tebe, veliki čovječe. Bio si u našim životima vjesnik radosti življenja i primjer ljudske topline i vedrine. Ne znam postoje li riječi koje mogu opisati tvoj odlazak. Pokušavam ih naći. Ali ne nalazim. Možda je tišina, upravo ona, pozvana da te oplakuje, da ispuni prazninu nastalu vriskom gubitka tebe i da dopusti vremenu da te ponese duboko u Sjećanje. Nema više tvojih divnih riječi, svesrdne pomoći svima kojima je trebala, nema tebe više u našem gradu, nema tebe više na utakmicama Hajduka, nema tebe više na utakmicama naše reprezentacije, nema tebe Mario, više. Ostaje nam tek da u tuzi prizivamo naše zajedničke trenutke i da vjerujemo – opet ćemo se sresti. Negdje na boljem mjestu.

Mario, otišao si. Brzo. Iznenada. Nismo se stigli niti pozdraviti. Otišao si a nismo znali da ćeš otići. Ostali smo mi. Ostao je tvoj Slavonski Brod. Ostao je tvoj Hajduk. Ali Mario, čekaj nas. Doći ćemo ti. Opet ćemo biti zajedno. Svi. Tvoji prijatelji.

Eh, da te mogu pozvati sada na kavu, i da pročitaš ovu kolumnu. Sigurno bi htio ostati još s nama. Sigurno bi bio ponosan na tvoje prijatelje koju su te ispratili s ovoga svijeta, bio bi ponosan na Torcidu koja ti priredila ispraćaj kakav samo ti možeš zaslužiti. Bio bi ponosan i na svoju obitelj. Bio bi ponosan i na branitelje s kojima si bio spreman dati i svoj život za slobodu i mir koje danas imamo.

Ove napisane riječi bile bi ništa za onog tko bi ih bezosjećajno čitao, ali ti bi im razumijevanjem dao težinu, jedini koji bi mogao reći – znam, razumijem.

Ali tvoj dolazak nas je sve ujedinio. Isto onako kako si i ti gledao ljude, bez ikakvih podjela. Svi smo za tebe bili ljudi. Tvoja dobrota je s tvojim odlaskom sve nas samo ujedinila.

Skroman, jednostavan, nenametljiv, spreman uvijek pomoći. Tvoja djela, tvoja ljudskost, tvoj karakter. Oni su trajni svjedoci. Iako tebe nema, oni nam ostaju. To je najveće blago koje si ostavio nama. I nikada to nećemo zaboraviti. Kako reče tvoj dobri prijatelj, Vjeran Gusak, da ne pozna čovjeka koji je poznavao više ljudi, a opet ne zna niti jednog čovjeka koji bi ti mogao bilo što zamjeriti. Jednostavno, bio si ljudska veličina. I samo nam je Bog podario tebe da smo te imali i bili tvoji suvremenici.

Dragi Mario,

Hvala ti za sve što si učino za nas, za prijatelje, za ovaj grad, za Hajduk, za našu državu, za obitelj i za sve ljude. Ostaje bol i praznina za tvojim preranim i brzim odlaskom. Ali sjećanja na tebe nikad neće prestati. I radujemo se opet zajedničkom susretu. Na boljem mjestu.