ZORAN MILANOVIĆ, slučajni hrvatski predsjednik s karakterom seosko-prigradskog đilkoša, od prvog dana svog mandata, svakodnevno bjesni jer značaj njegove, Ustavom situirane, funkcije ni približno nije ravan kolosalnosti sina boga Kefisa kojeg on, svakodnevno, gleda za vrijeme jutarnjeg obreda u vlastitom toaletu i/ili tijekom uraganske (samo)promidžbe putem javnih medija.

Jer sam, onomad, začepio nos te glasao za Milanovića - ne znajući kako na taj način, ustvari, doprinosim retuđmanizaciji Hrvatske - držim korektnim ispričati se svima kojima sam time nanio štetu.

I, umjesto da se više ne kandidira za funkciju ispod razine Narcisova blještavila; umjesto da se negdje drugdje založi za osvajanje društvenog statusa ravna njegovim planetarnim liderskim sposobnostima - u dubini svoje duše svjestan kako je tek običan blefer i kukavica - Milanović je sav svoj intelektualni i radni kapacitet odlučio staviti u funkciju osvajanja drugog mandata.

Držeći kako je to dobitna predizborna agenda, manje-više plagirajući sva tri HDZ-ova predsjednika, uzjahao je velikohrvatskog nacionalističkog tigra te na njemu baulja 'regionom' tražeći od taloga hrvatske inteligencije i (krvo)sljednika neoustaških ideoloških posmrtnih ostataka neka mu povjere drugi predsjednički mandat. Neka ga proglase 'predsjednikom svih Hrvata' - ma gdje bili. Neka ga učine nasljednikom čovjeka po kojem je nazvao Međunarodnu zračnu luku Zagreb (hrv. aerodrom) uvjeren kako će zbog toga, „vojne lekarke", „dede ustaše" i sličnih podilaženja trogloditima, osvojiti drugi premijerski mandat.

Dakle, odlučio je raditi upravo suprotno onomu što je radio bivši predsjednik, Stjepan Mesić. Ne osuđuje, nego ekskulpira sudionike „zajedničkog zločinačkog poduhvata hrvatskih javnih osoba, među kojima se ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić".

Dapače, operativce onih koje je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije pravomoćno osudio - jer su „postigli međusobni dogovor… da organe, strukture i ljudstvo HVO-a koriste radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja" - Milanović odlikuje i promovira u heroje.

Štoviše, kompromitira ono malo ovdašnje političke europeiziranosti podređujući je sramotnim razdobljima opravdane hrvatske borbe za nezavisnost, i slobodu. Podređujući je onim politikama zbog kojih je Franjo Tuđman ušao u hrvatsku i svjetsku povijest kao jedan od većih nacionalnih i međunarodnih štetočina.

Piktogram Milanovićeve politike je „nehrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine", Željko Komšić, koji je, u tri navrata, na tu funkciju biran primarno voljom Bošnjaka-muslimana. Sukus te politike Milanovićeva je teza kako „Komšić ne može biti predstavnik onih koji ga nisu birali" dok on, pak, jest „predsjednik i Hrvata u BiH", mada ga oni, jamačno, za svog predsjednika birali nisu. Naime, u inozemstvu je dobio tek 2.360 (5,78 %) glasova.

A Milanović ne samo da nije predsjednik „i Hrvata u BiH" nego za njega, u Hrvatskoj, u prvom krugu, nije glasalo 84,93 posto upisanih birača, niti je to u drugom krugu učinilo njih 72,31 posto.

Ono što je, ustvari, temelj aktualne političke agende Zorana Milanovića jest inzistiranje na protuzakonitom provođenju izbora u BiH. Naime, članak 5. Ustava te zemlje određuje da se „Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, od kojih je svaki izravno biran na području Federacije te jednog Srbina izravno biranog na području Republike Srpske."

Dakle, nije određen izbor jednog Hrvata iz ekskluzivno hrvatskog biračkog tijela koji će predstavljati hrvatski narod BiH; niti biraju jednog Bošnjaka-muslimana iz ekskluzivno bošnjačko-muslimanskog biračkog tijela koji će predstavljati bošnjačko-muslimanski narod BiH, niti jednog Srbina iz ekskluzivno srpskog biračkog tijela koji će predstavljati srpski narod BiH, nego je određen izbor tri člana Predsjedništva - pripadnika tri konstitutivna naroda BiH - koji će predstavljati SVE GRAĐANE Bosne i Hercegovine.

Ta odredba jest protivna temeljnim ljudskim pravima koje poznaje civiliziran svijet, ali ne zbog toga što umjesto bivšeg frontaša, Dragana Čovića, u Predsjedništvu BiH sjedi sadašnji frontaš, Željko Komšić, nego zbog toga što niti jedan Rom, Židov, Turčin, ili netko drugi od nacionalnih manjina i neopredijeljenih, odnosno, 171.979 Bošnjaka iz Republike Srpske, ne može biti niti kandidiran, a kamoli biran za člana Predsjedništva BiH.

Zbog međunarodno priznatih (i) genocidnih ratnih rezultata u BiH, Republika Srpska ima 'čistu' situaciju - jedno tlo, jedan narod, jedan vođa. Dakako, ta fašistička politička filozofija, koju slijedi i Milorad Dodik, nimalo ne smeta Zoranu Milanoviću, dapače, on Dodika drži „partnerom" u ostvarenju zajedničkih političkih ciljeva: tri, etnički očišćene, zasad (kon)federalne nacionalne jedinice, a u konačnici „podjela" BiH kako je to javno zagovarao Franjo Tuđman, a podržavao (i) Slobodan Milošević.

Budući da nije uspio u operacionalizaciji svoje politike - unutarnjoj podjeli Bosne i Hercegovine kao preduvjetu za konačno rješenje (njem. Endlösung) hrvatskog nacionalnog pitanja - a zahvaljujući (i) njemu Srbi jesu, Franjo Tuđman je jedini ratni gubitnik u BiH.

Ono što Tuđman nije uspio realizirati u ratu, četvrt stoljeća kasnije, njegov novokomponirani nacionalistički ministrant Milanović pokušava ostvariti u miru. Mada mu sredstva nisu ista, cilj jest. Udružiti Srbe i Hrvate u, zasad, retoričkom ratu protiv Bošnjaka-muslimana.

Na sreću, Milanović, Dodik i njima slična politička boranija, impotentniji su od Miloševića i Karadžića, odnosno, Tuđmana i Bobana.

Mađutim, nažalost, Hrvati još uvijek imaju podaničke vođe koji bez Srba ni politički svitnjak razvezati ne znaju. Kao što su Milošević i Radovan Karadžić izigrali Tuđmana i Matu Bobana za vrijeme rata te prešli Drinu i napravili 'malu Veliku Srbiju', tako Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, nakon rata, Milanovića i Dragana Čovića vuku za nos instrumentalizirajući ih u realizaciji temeljnih ciljeva velikosrpske politike.

Umjesto da su se, tijekom rata, zajedno s Bošnjacima-muslimanima, založili za cjelovitu BiH, Hrvati su, glumeći imperijalnu silu, stvorili Republiku Herceg-Bosnu. Umjesto da se, nakon rata, zajedno s Bošnjacima-muslimanima zalažu za ukidanje Republike Srpske, oni teže onome što ni ratom ostvarili nisu - trećem entitetu.

Kako je završila ta ratna klero-nacionalistička imperijalna politika vidjeli smo u Daytonu i na Haškom sudu, a kako će završiti ovo postratno karikaturalno plagiranje gubitnika Tuđmana, ostaje vidjeti.

Jer sam, onomad, začepio nos te glasao za Milanovića - ne znajući kako na taj način, ustvari, doprinosim retuđmanizaciji Hrvatske - držim korektnim ispričati se svima kojima sam time nanio štetu.