BUDUĆI da je o smrti Ilije Abramovića javnost obavijestila (i) Informativna katolička agencija, možemo zaključiti kako je u srijedu, 5. kolovoza, u devedeset i petoj godini života, u Klagenfurtu, umro posebno ugledan ustaški bojovnik i, vjerojatno zahvaljujući toj činjenici, „počasni predsjednik Počasnog bleiburškog voda (PBV)".

Ispraćaj njegovih posmrtnih ostataka bio je organiziran „iz Klagenfurta prema Domovini u ponedjeljak 10. kolovoza u Marienkirche - matičnoj crkvi Hrvatske katoličke misije u tom gradu" - gdje je Abramović „do kraja svoga života bio predsjednik Misijskog vijeća".

Godinama se borim protiv miješanja ljudi s posijem kako nas stoka ne bi mogla svinjama zvati. Pritom, držim da je to mala korist za mene i moje suborce, a velika za časne Hrvate „ma gdje bili" i Hrvatsku, ma kolika bila.      

Sam pogreb, uz pažnje vrijednu komemoraciju, dogodio se „u utorak 11. kolovoza u 13 sati na mjesnom groblju u Grebnicama", a potom je „služena misa zadušnica u župnoj crkvi Župe sv. Jakova Merkijskog".

„Dragi naš Ilija, neka ti je laka hrvatska gruda za koju si se cijeli svoj život borio", objavili su pokojnikovi prijatelji na Facebook stranicama Počasnog bleiburškog voda.

Vijesti koje zamagljuju

Smrt ovog čovjeka i način informiranja javnosti o njoj, podsjetila me na činjenicu da 'Crkva u Hrvata' i hrvatski nacionalisti, neumorno, nastavljaju borbu za bolju prošlost iz Drugog svjetskog rata izjednačavanjem svih njegovih sudionika koji su nosili neku od uniformi signiranih (i) hrvatskim obilježjima. Podsjetila me na činjenicu da oni pripadnike ustaša, domobrana, Wehrmachta (regularna njemačka vojska), Schutzstaffela (njemački 'Zaštitni odjel', ili skraćeno SS) i dr. eufemistički nazivaju 'Hrvatskom vojskom' - što je nekorektno po najmanje dva osnova.

Prvo, hrvatski partizani također su bili hrvatska vojska koja se borila za federalnu Hrvatsku u okviru Jugoslavije i drugo, nije istina da su se svi pripadnici 'Hrvatske vojske' borili za iste ciljeve niti su im istovjetne ratne biografije. Na primjer, s obzirom na objavljene ratne puteve, želim vjerovati kako Ilija Abramović i Maks Luburić nemaju puno zajedničkog, mada su nosili istu uniformu - ustašku. Dok je Ilija bio častan ratnik na bojištu, boreći se za ideju koju je slijedio, Maks je bio nečastan šef 'mesara' manufakturnih klaonica Srba, Židova, Cigana i nepodobnih Hrvata u Jasenovcu i Gradiški Staroj. Dakle, Pavelićev pukovnik Luburić svjetlosnim godinama bio je udaljen od bojišta na kojem su Abramović i drugovi mu borili se za hrvatsku nezavisnost od velikosrpskog imperijalizma.

Iz životopisa Ilije Abramovića

Rođen je 8. kolovoza 1925. u Grebnicama u Bosanskoj Posavini. Bio je dijete kad se prvi put ozbiljnije sreo s nacionalnom problematikom - 1934. godine nakon ubojstva srpskog kralja Aleksandra. Naime, Škola je organizirala odlazak na pogreb u Beograd, a onima koji su mogli platiti pola puta drugu je polovicu plaćala država.

"Kada sam došao kući i rekao za putovanje, otac me dobro ošamario. Mogu reći da me taj šamar nacionalno osvijestio”, kasnije, kao odrastao čovjek, govorio je Ilija svojim prijateljima.

Krajem studenog 1943. regrutiran je u 5. lovačku bojnu u Srijemskoj Mitrovici, a u lipnju 1944. godine mornarička komisija premjestila ga je na mornaričku obuku u Sisak. No, nakon završene obuke, umjesto u Trst, prebačen je u Hrvatsko Zagorje.

Nakon povratka u Zagreb, dodijeljen je 12. Zdrugu koji je bio u sastavu 12. divizije i ratovao kod Gradačca, gdje je, 17. ožujka 1945., teško ranjen u obje ruke te je prebačen u bolnicu Sv. Duh u Zagrebu.

Iz bolnice je evakuiran 7. svibnja 1945., a 14. ili 15. svibnja 1945. stigao u Dravograd, gdje su ga zarobili britanski vojnici i kao ranjenika smjestili u bolnicu. Tako je, za razliku od ostalih izbjeglica iz njegove kolone, preživio „bleiburšku" tragediju.

Klerikalni i nacionalistički mediji 60 godina, uglavnom, lažu o 'hrvatskoj vojsci'

Kako niti jedan medij koji je izvijestio o smrti Ilije Abramović, koliko je nama poznato, nije naglasio razliku između ratnih zločinaca NDH, kao što su bili Ante Pavelić i Maks Luburić s jedne strane te Ilija Abramović i, na primjer, moj stric Jerko Zovak s druge strane - jer nisu bili isti, mada su nosili odoru „hrvatske vojske" - reagiram s ciljem „odvajanja žita od kukolja" i zaštite digniteta onih koji zločine činili nisu.

I, ne činim to kao lažni nacionalist koji želi pravdati dio „hrvatskih snaga" iz Drugog svjetskog rata nego pišem iz vrlo prozaičnog razloga - branim sebe i svoje suborce, dragovoljce Domovinskog rata i pripadnike ZNG-a od optužbi za djela koja su počinili ratni zločinci kao što su Tomislav Merčep i Dario Kordić - jer nas s njima miješaju danas kao što su onomad miješali pripadnike „hrvatskih snaga".

Naime, kao što su Crkva i nacionalisti iza Drugog svjetskog rata skrivali ratne zločince među časnim ratnicima koji su se nesvjesno borili i za nečasnu stvar - genocidnu NDH - na isti način, te iste snage, nakon Domovinskog rata, pokušavaju zločince kao što su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola i njima slični, sakriti među časne borce za neovisnu, demokratsku, pravnu i socijalnu državu Hrvatsku, kao što su bili pokojni Zdenko Degmečić, Zvonimir Čuljak, Siniša Glavašević i njima slični.

Zlo ne smije proći ma otkuda stizalo

Pritom, najveću štetu, u zemlji i svijetu, hrvatskom narodu i državi čine tako što, suprotnu ustavnim odredbama, aktualnu Hrvatsku predstavljaju kao (i) plod procesa započetog u 'Jasenovcu', a ne u 'Jajcu'. Ako već ne žele proći katarzu, neka prestanu glorificirati „hrvatske snage" iz Drugog svjetskog rata i počnu slaviti Hrvatsku vojsku iz Domovinskog rata. Neka prestanu klicati „Za dom spremni!", kao što su antifašisti prestali klicati „Smrt fašizmu". Ne trebaju nam politički Jasenovac i Bleiburg, jer nam je i vlastitog „putra na glavi" dosta.

U cijeloj 'regiji' ugledni liječnik i legendarni šef kirurgije slavonskobrodske bolnice, doktor Vladimir Jerković, nedavno, reče mi kako je njegova majka govorila: „Sine, nemoj se miješati s posijama, pojest će te svinje". Eto, ono što je majka doktora Jerkovića izrekla u jednoj rečenici, pokušao sam učiniti (i) ovim člankom. Naime, godinama nastojim odvojiti hrvatske ratne zločince i njihova djela od časnih hrvatskih boraca „za pravicu" - kako one iz mračnog razdoblja hrvatske povijesti od 1941. do 1945., tako i one „iz vremena ponosa i slave" od 1991. do 1995. Godinama se borim protiv miješanja ljudi s posijem kako nas stoka ne bi mogla svinjama zvati. Pritom, držim da je to mala korist za mene i moje suborce, a velika za časne Hrvate „ma gdje bili" i Hrvatsku, ma kolika bila.