BUDUĆI da je razinu bestidnosti i prijezira (hrv. prezira) prema ovdašnjem društvu i zajednici te njihovim statuiranim normama ponašanja - tijekom višegodišnjeg procesa nestručnog i/ili koruptivnog rekonstruiranja drvenog mosta u Tvrđavi Brod - moguće usporediti tek s drskom gangsterskom pljačkom banke za vrijeme njezina rada, nedopustivo je to besramno nasilje nad strukom i pravom banalizirati njegovim svođenjem na 'birokratski rašomon', kako to benevolentno čini novinar Jutarnjeg lista u svom članku od 13. rujna, tvrdeći time da nije moguće „saznati pravu istinu ili odabrati pravu verziju između više istina ili interpretacija, kad svatko ima svoju istinu ili priču" što rašomon znači, a novinar ustvari tvrdi.

Kad bi šef zaštitara s početka ovog priloga - onaj koji planira i koordinira pljačku banke koju nominalno čuva - imao ovlast zabraniti potragu za pljačkašima, dakle za samim sobom, svatko normalan kazao bi kako je cijeli sustav beznadno degeneriran.

Koliko je slučaj stručno i pravno perverzan, a ne tek ''birokratiziran'', najbolje svjedoči činjenica da je cijeli postupak protuzakonito vodila Željka Perković, diplomirana inženjerka arhitekture, kojoj je društvo povjerilo upravljanje jednom od najodgovornijih ovdašnjih institucija s dijametralno suprotnim ciljem: da kontrolira poštuju li investitori pozitivne zakone - i od struke verificirane postupke - tijekom građevinskih zahvata u kulturna dobra na području Brodsko-posavske županije.

Drugim riječima, absichtlich protuzakonito i nestručno postupanje pročelnice brodskog Konzervatorskog odjela tijekom rekonstrukcije Drvenog mosta u Tvrđavi Brod, usporedivo je s bestidno planiranom pljačkom banke koju bi osmislio i koordinirao sam šef njezinih zaštitara. Pritom, po zajednicu je nemjerljivo veća šteta postupak pročelnice Perković jer, zajedno s pasivnim Državnim odvjetništvom i drugim odgovornima, ustvari, generira kriminalno ponašanje i aktivno sudjeluje u stvaranju socijalnog ambijenta u kojem su društvene zvijezde kriminalci koji voze skupe automobil, imaju lijepe kuće… i/ili uživaju velik ugled u zajednici.

Napisati kako u kriminalnom djelu „nije poznata prava istina" - nakon što smo ga do u tančine istražili, kirurški secirali i o svakom detalju, godinama, javnost i 'institucije sustava' informirali - može tek potpuni novinarski aljkavac ili, pak, medijski profesionalac naručen da napiše tendenciozan članak koji bi, veličinom svoga izdavača, barem malo zasjenio kolosalnost nedjela.

U onoj mjeri u kojoj Željka Perković novinaru besramno laže pokušavajući zaštititi sebe od progona, moguće, nekog neposlušnog zamjenika ovdašnje državne odvjetnice - jer je, onomad, absichtlich konfabulirajući, obmanjivala Stručno povjerenstvo Ministarstva kulture potičući ih neka podrže protuzakonito odnosno nestručno postupanje tijekom rekonstrukcije Drvenog mosta u brodskoj Tvrđavi, a sve s ciljem pogodovanja izvođaču da manje radi i više zaradi - u toj mjeri je ovdašnje Županijsko državno odvjetništvo, na čelu s Mirelom Šmital, zloporabilo svoj položaj i ovlasti jer su, ignoriranjem naših javnih upozorbi (hrv. upozorenja) dakle nečinjenjem, štitili kriminalno postupanje tijekom oštećenja i/ili pljačke ove gradske, odnosno, državne imovine.

Budući da ovaj prilog ima cilj upozoriti sadašnju i buduću javnost, a ne pravosudni sustav koji svojom (ne)aktivnošću, ustvari, generira, a ne eliminira kriminal u zajednici, 'aljkavog' novinara upućujem na naše članke objavljene posljednjih par godina na portalu SBplus koji govore o nestručnom i kriminalnom procesu tijekom rekonstrukcije Mosta, kako bi se upoznao s materijom o kojoj je pisao - ako je tek površno pristupio temi, a ne revnosno odradio plaćen posao. Posebnu pažnju skrećem na OVAJ članak kojem su priloženi javno dostupni dokumenti iz kojih je vidljivo o kakvom je drskom nedjelu i bahatom ponašanju počinitelja riječ.

Naime, suština Završnog izvješća nadzornog inženjera, Dražena Leke, dipl.ing.građ., sažeta je u njegovoj zaključnoj konstataciji kako se „ne može utvrditi točna nosivost mosta" te da je, zbog toga, njegovo „korištenje moguće samo na vlastitu odgovornost". Dakle, Most nije dopušteno koristiti, primarno, zbog njegove statike - uvjeta bez kojeg nije moguće zamisliti niti manje zahtjevnu građevinu od mosta -  a ne zbog ograde, kako Završno izvješće pokušava relativizirati Željka Perković, praveći se nevještom tamo gdje to nije.

Dakle, ovaj prilog nije u funkciji „ispravljanja krive Drine" - jer su institucije države koje generiraju protuzakonitosti puno jače i nemilosrdnije u cementiranju društvenog zla, nego je utjecajem jednog malog portala moguće sanirati nastale štete. Tek, bilježimo događanja kako bi generacije koje će doći znale da početkom 21. stoljeća i povijesnog „paljenja svjetla" u „Lijepoj Njihovoj", nismo svi bili „kurvini sinovi". Niti su svi ovlaštenici hrvatskog političkog sustava proizvodili pravnu kopilad kao što su to (i) u ovom slučaju činili Željka Perković svojim namjernim protuzakonitim radom, Mirela Šmital svojim, zasad, protuzakonitim neradom, a ostali odgovorni sudionici - svojom šutnjom.

Kad bi šef zaštitara s početka ovog priloga - onaj koji planira i koordinira pljačku banke koju nominalno čuva - imao ovlast zabraniti potragu za pljačkašima, dakle za samim sobom, svatko normalan kazao bi kako je cijeli sustav beznadno degeneriran.

A upravo to se dogodilo u ovom slučaju. Brodskoposavska šefica čuvara kulturne baštine, Željka Perković, svojim Rješenjem zaustavila je izvršenje Rješenja državne građevinske inspektorice, Inoslave Šimović, dipl. ing. građ. kojim je ona, još u siječnju, „naredila" rušenje protuzakonito izgrađenog Drvenog mosta. Na taj način, ustvari, pročelnica Perković ometa mogući progon pročelnice Perković zbog njezina suspektnog postupanja tijekom izgradnje Mosta.

U usporedbi s tom dopuštenom proceduralnom svinjarijom, neodgovorno ponašanje nominalnog i realnog  investitora: Turističke zajednice i Gradske uprave - jer nisu zabranili korištenje mosta dok sami (!) ne izdaju uporabnu dozvolu - obična je pizdarija. Dakako, dok netko od prolaznika ne nastrada.