DA se tradicija može održati unatoč koroni i aktualnim epidemiološkim mjerama pokazala je Općina Vrbje. Vodeći se poslovicom 'bolje da propadne selo nego običaji', organizirali su ugodnu i toplu proslavu svog zaštitnika Svetog Roka. Iako svečane sjednice Općinskog vijeća nije bilo, zaštitni znaci Rokova u Vrbju - zajedničko kolo nasred sela i pečeni vol - nisu izostali. Razlog tome je i velik broj do sada realiziranih općinskih projekata, piše portal Slavonski.hr i dodaje ono zbog čega smo i sami postali zainteresirani za ovu manifestaciju: „Obilježavanje najvažnijeg dana u životu Općine počelo je polaganjem vijenaca kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima nakon čega je služena sveta misa na otvorenom".

Veliki Hrvati bi se 'stvoriteljima' trebali zvati jer oni su, navodno, "stvorili hrvatsku Državu". 

Pažljivijim pregledom bogate fotogalerije ispod članka, moguće je uočiti malu nedorečenost u profesionalno korektnom prilogu o događaju, jer novinarka piše kako je „obilježavanje najvažnijeg dana u životu Općine počelo polaganjem vijenaca kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima" - što nije sasvim točna informacija. 

Naime, iz priloženih fotografija vidljivo je kako se radi o spomeniku podignutom: "U spomen palim braniteljima u Domovinskom ratu sa područja Općine Vrbje i poginulim i nestalim u Drugom sv. ratu".

Dakako, mala nepismenost autora teksta na spomeniku irelevantna je u odnosu na suštinsku razliku u sadržajima informacija: one koju je novinarka objavila na portalu i one koja stoji na samom spomeniku.

Istina, opravdanje za objavu necjelovite vijesti moguće je naći u činjenici da informacija sa spomenika – (ne)svjesno – nije dorečena. Onaj relativno nepismeni autor sadržaja poruke (ne)namjerno je propustio napisati, pored civila, na koje „poginule i nestale u Drugom sv. ratu" je mislio – na 'hrvatske snage', što je eufemizam za ustaše, ili na partizane?

Da je autorica članka napisala kako se, vjerojatno, misli na one koje - prema Ustavu Republike Hrvatske - treba slaviti, dakle partizane, moguće bi došla u sukob s autorom spomenika i njegovim sljedbenicima, a ako bi napisala kako je moguće da se misli na ustaše, došla bi u sukob s pozitivnim zakonskim propisima.

U licemjernom društvu, kakvo (i) hrvatsko pretežno jest, uobičajeno je da se većina medijskih profesionalaca ponaša kao i naša novinarka - oportunistički.

Niti mi ne bismo posvećivali pažnju još jednom od seoskih derneka, na kojem se moguće slave (i) ustaše, da to nije prilog tezi kako je u pitanju maligna društvena pojava, a ne benigan eksces.

Naime, nije Vrbje jedino mjesto u Hrvatskoj koje slavi „zna se" borce za Domovinu. Jedan od vulgarnijih primjera nalazi se u Davoru. Tamo „Lijepi kej i ružne uspomene budi", a „Časne ljude i nečasnim sjenama ovjekovječuju".

Takvi spomenici (i) 'kukavičja jaja' slave, jer 'domoljubi' iz NDH i patrioti iz Domovinskog rata nisu ista vojska niti su im ciljevi borbe bili isti. Prema ustavu Republike Hrvatske, Ustaše su bili sluge nacističko-fašističkih okupatora (i) Hrvatske, a branitelji borci protiv velikosrpskih pretenzija na dijelove hrvatske države stvorene na Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 1943. i 1944. godine. 

Zbog toga čudi da i veliki Hrvati sebe rado braniteljima zovu mada 'branitelj' brani ono što već postoji, a takvi sigurno nisu branili Socijalističku Republiku Hrvatsku, iako je i ona, po svome ustavu, država bila. Primarno hrvatskog naroda.

Dapače, veliki Hrvati bi se 'stvoriteljima' trebali zvati jer oni su, navodno, "stvorili hrvatsku Državu".

Posebno velika enigma ostaje križ, dominantan motiv na svim spomenicima iz Domovinskog rata. Dakako, enigma ako Hrvatska nije vodila imperijalistički križarski, nego obrambeni Domovinski rat. Ako Hrvati nisu sudjelovali u vjerskom nego u nacionalno-oslobodilačkom ratu. Ako se katolici nisu borili protiv pravoslavaca, nego patrioti protiv agresora.