"POVODOM obilježavanja Dana … položeni su vijenci podno spomen obilježja (ili križa) poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama rata", čest je sadržaj uvodne rečenice kojom mediji obavještavaju korisnike svojih usluga o nekom od prigodnih događaja iz recentne hrvatske povijesti.

Svako podčinjavanje borbe hrvatskog naroda za slobodu njihove zemlje vjerskim ili ideološkim sadržajima, utemeljenje je povoda novim vjerskim ili ideološkim ratovima. Tijekom Domovinskog rata, Hrvatska država nije stvarana iz vjerskih ili ideoloških, nego iz nacionalnih pobuda i potreba.

Mada Hrvatska, tijekom borbe za slobodu demokratske države i nacije, 1991. - 1995., nije vodila križarski rat za jačanje jedne od frakcija kršćanstva, nego nacionalno oslobodilačku borbu za učvršćenje deklariranih sloboda, malo je bilo boraca koji od svoga mjesnog župnika ili vojnog kapelana nisu dobili krunicu za osobne potrebe.

Dakako, nikome, pa ni potpisniku ovog priloga i jednom od zapovjednika ZNG-HV iz tog vremena, nije palo na pamet problematizirati činjenicu da vjerski službenici skrbe o svojim vjernicima, niti propitivati potrebu boraca da oko vrata nose simbol svoje vjere.

Uostalom, samo po sebi je bilo razumljivo da katolički svećenici vode molitvu tijekom sahrane poginulog hrvatskog borca katolika; popovi tijekom opela hrvatskog borca pravoslavca, a imami tijekom dženaza-namaza hrvatskog borca muslimana.

"Za krst časni i slobodu zlatnu”?

Zbog toga, pretpostavljam kako je dosta onih koji su nakon rata iznenađeni uniformiranjem spomenika poginulim braniteljima. Onih koji su iznenađeni činjenicom da spomen obilježjima, često, dominira tek jedan vjerski simbol - katolički križ. Ustvari, iznenađeni činjenicom da je u sjeni križa supstanca rata: borba za slobodu zemlje i nacije te simboli za koje su ratnici dali svoje živote - grb i/ili zastava na primjer.

Dapače, najčešće, križ je osnovni, središnji, dominantni simbol mjesta koje obilježava fragment iz mozaika uspomena na posljedice Domovinskog rata. Križ je toliko superiorna, često agresivna, poruka u odnosu na druge elemente spomenika da posjetitelj, ili sudionik obreda/manifestacije ispred njege, mora biti vrlo veliki katolik-vjernik da bi mogao odagnati pomisao kako su, autoru-graditelju, važniji sam križ i njegovo značenje od nominalnog razloga podizanja spomen obilježja i poruke koju bi to obilježje trebalo simbolizirati.

I najdobronamjerniji promatrač mora se dobro napregnuti kako ne bi posumnjao da je spomen obilježje podignuto, primarno, katoličanstvu u spomen i slavu, a ne podsjećanju na sudionike konkretnog događaja i cijeni koja je na tom prostoru plaćena za slobodu hrvatskog naroda i njegove države. Sekularne, a ne vjerske zajednice.

Spomenik katoličanstvu ili braniteljima Vukovara?

U tom kontekstu, posebne pažnje je vrijedan vukovarski Spomen-križ na ušću Vuke u Dunav, podignut "Žrtvama za slobodnu Hrvatsku" - kako piše u njegovu podnožju, na manje vidljivu mjestu od onog centralnog, na kojem se ističe slogan iz pjesme Pozivanje na vojsku, Frana Krste Frankopana, „Navik on živi, ki zgine pošteno".

Masa cijele konstrukcije teška je 40 tona, a visina križa je 9,5 metara. Ispod križa, na postolju, „u srednje visokom reljefu", uklesan je grb Republike Hrvatske. Dakle, Spomen križ je obilježje, a ne, recimo, grb hrvatske države, umjetničko djelo kao spomenik vukovarskim borcima, ili nešto treće.

Mada, nominalno, spomenik služi za podsjećanje na one koji su „svoje živote dali za neovisnu i slobodnu Hrvatsku" on, ustvari, agresivno govori kako je to „životni prostor" (lebensraum) Hrvata katolika.

Tolika dominacija križa nad porukom koju, nominalno, spomen obilježje želi prenijeti njegovu posjetitelju, ili putniku namjerniku, naprosto zamagljuje i nekorektno umanjuje činjenicu da je on, spomenik, podignut zbog podsjećanja na cijenu temelja slobode - ljudi poginulih za nju - a ne zbog učvršćenja katoličanstva i marketinških potreba 'Crkve u Hrvata'.

Spomen obilježja koja vrište kako su hrvatski branitelji AVNOJ-ske Hrvatske od velikosrpskih pretenzija, ustvari, ginuli kao katolički borci protiv pravoslavnih i/ili (u BiH) muslimanskih dušmana, a potom i uzgred kao građani patrioti/domoljubi, naprosto je krivotvorenje povijesnih činjenica.

Svako podčinjavanje borbe hrvatskog naroda za slobodu njihove zemlje vjerskim ili ideološkim sadržajima, utemeljenje je povoda novim vjerskim ili ideološkim ratovima. Tijekom Domovinskog rata, Hrvatska država nije stvarana iz vjerskih ili ideoloških, nego iz nacionalnih i građanskih potreba.

Države zasnovane na vjeri i/ili ideologiji

Koliko ideologija i/ili vjera mogu biti opasne po život same države, ako dominantno utječu na njezino stvaranje, bilo je vidljivo iz iskustva Jugoslavije.

Mada je većina svih partizanskih spomenika u sebi imala i crvenu zvijezdu petokraku, svojom veličinom, ona je bila marginalna u odnosu na cijeli spomenik i poruku koju je on odašiljao promatraču. Unatoč tome, bezmalo svi, iz ideoloških razloga sravnjeni su sa zemljom.

Dakako, spomenici nametnuti kao temelj recentne hrvatske povijesti ostat će podignuti, kao što će srušeni ostati svi njihovi prethodnici. Fundamenti. Što je od toga na sramotu, a što na slavu podizatelja i rušitelja spomenika - prosudit će povijest.