MADA je velik broj relevantnih komentatora pad broja stanovnika, s 4.784.265, koliko je imala Socijalistička Republika Hrvatska 1991., na 3.888.529, koliko ih je ostalo u (tek) Republici Hrvatskoj 2021., tumačio kao krunski dokaz pogubnosti klero-nacionalističke politike – one politike koja je zadnjih 30 godina, socijalnoj, pravnoj i demokratskoj građanskoj državi trasirala put u povijesni ambis – malo je onih koji problematiziraju fakat da je ta „mala zemlja za veliki odmor" ostala bez 895.736 izbornika hrvatske nogometne reprezentacije i toliko premijera države.

Imovina siromašne lokalne samouprave, kao i mogući prihod od njezina najma - bez pravične i zakonite naknade - ne smije biti stavljena u funkciju mastodontske državne uprave. To se, „hvala Bogu", odnosi na svakoga, pa i na vrhovni državni autoritet u zemlji – Crkvu u Hrvata.

Te činjenice sjetio sam se tijekom čitanja izjave drugog rektora Sveučilišta u Slavonskom Brodu, prof.dr.sc. Ivana Samardžića, koju je taj brodski uglednik dao jednom od ovdašnjih najrevnosnijih novinara u razvoju, Luki Safundžiću, a on objavio na bulevarskom portalu SBonline.

- Mi svoj posao radimo, kao što smo ga radili od prvog dana osnivanja Sveučilišta u Slavonskom Brodu. Mi svoj posao jednako radimo, s istim žarom kao što smo to radili prije toga. Mi smo profesionalci. Bilo bi dobro da je svatko profesionalac, da svatko radi svoj posao. Ja nemam namjeru raditi posao gospodina gradonačelnika (Mirka Duspare op.a.), a bilo bi dobro da svatko, pa i on, radi svoj posao. –

Tako je, dakle, zborio prvi čovjek slavonskobrodske akademske zajednice – komentirajući račune za najam gradskih prostora koje je, nakon 16 godina svoje 'vladavine', Duspara prvi put ispostavio Sveučilištu u Slavonskom Brodu – potpuno smetnuvši s uma kako je posao sveučilišnog profesora mlade učiti njihovu budućem zanatu, a ne odraslima, ex cathedra, određivati okvir njihova profesionalnog zanimanja. Tim više što, nažalost, za funkciju gradonačelnika diploma ne znači ništa, dok, na sreću, izborni legitimitet znači sve.

A u tome je kvaka. Riječ je o zastupanju političkih stavova i, temeljem njih, o izbornom legitimitetu za provođenje određenih programa i projekata.

Kao svaki Brođanin, tako i prof.dr.sc. Ivan Samardžić ima pravo na osobne političke stavove te, sukladno njima, slobodu kritizirati gradonačelnikove politike, ne slagati se s njima te predlagati određene mjere i radnje sukladno svojim svjetonazorskim, odnosno, političkim opredjeljenjima. I to je legitimno, dakle, dopušteno.

Međutim, apsolutno je nelegitimno i nedopustivo kazati – pače, tvrditi – kako "gradonačelnik ne radi svoj posao". Jer, što je gradonačelnikov posao određuju isključivo hrvatski zakoni, Gradsko vijeće i sam gradonačelnik, a ne ulica, makar na nju izašla cijela akademska zajednica.

A Zakonodavac je odredio kako će „gradonačelnici" primarno: graditi i održavati gradsku infrastrukturu te objekte za predškolsko i osnovno obrazovanje; objekte i sadržaje za sport i kulturu te uređivati komunalni red na svome području.

Sekundarno, pak, gradonačelnici imaju zadaću (i) truditi se da njihova zajednica bude ekonomski što razvijenija jer, bez gospodarskog jačanja nema niti realizacije primarnih zadaća. U tu svrhu, država je lokalnim zajednicama ostavila desetak posto mjera i instrumenata za osiguranje preduvjeta razvoju gospodarstva.

Kao i svi drugi rukovoditelji pravnih subjekata tako i gradonačelnici imaju obvezu resursima Grada upravljati manirom dobrog gospodara. Glavni resursi gradova su u proračunu prikupljena sredstva poreza, prireza i/ili doprinosa te njihova nepokretna i pokretna imovina.

U konkretnom slučaju, prof.dr.sc. Ivan Samardžić, kao rektor Sveučilišta u Slavonskom Brodu, od gradonačelnika traži neka mu pokloni dio gradske imovine za potrebe Sveučilišta. I, to je legitimno pravo rektora. Dapače, njegova je primarna obveza stvarati što bolje uvjete za rad Sveučilišta. Druga je stvar kako to poklanjanje zakonito realizirati. 

Međutim, nije legitimno, pa niti pristojno, od jednog pravnog subjekta, imperativno, zahtijevati neka dio svoje imovine pokloni drugom pravnom subjektu, mada oni nisu ni iz iste 'strukovne' zajednice niti je to zakonito.

Blasfemično je, čak, nepristojan i nezakonit zahtjev javno predstavljati pristojnim i zakonitim, a odgovorno i zakonito ponašanje gradonačelnika proglašavati ispoljavanjem neprijateljstva prema akademskoj zajednici i čovjekom koji „ne radi svoj posao".

Kukavičluk je, pak, vlastite zadaće i osobne odgovornosti prebacivati na drugoga te za vlastitu nesposobnost i osobnu neodgovornost, 'von oben', osuđivati druge. U konkretnom slučaju, zadaća je rektora i njegova poslodavca Države, a ne gradonačelnika, osiguravati uvjete za rad Sveučilišta. On, gradonačelnik, može i treba, u granicama dopuštenih mu mogućnosti, pomagati i lobirati. Pomagati i lobirati kao politički lider zajednice, a ne odgovarati kao vođa pravne osobe (Sveučilišta).

Zaključno, imovina siromašne lokalne samouprave, kao i mogući prihod od njezina najma - bez pravične i zakonite nadoknade - ne smije biti stavljena u funkciju mastodontske državne uprave. To se, „hvala Bogu", odnosi na sve, pa i na vrhovni državni autoritet u zemlji – Crkvu u Hrvata.

Mada se te činjenice često ne pridržava ni brodski gradonačelnik, doktor Mirko Duspara – jer niti njemu nije stran populizam – on nije ni glup niti lijen, kakvim ga predstavlja rektor Samardžić implicite tvrdeći da „ne radi svoj posao". Da je glupi neradnik - kakvim ga godinama pokušava predstaviti niškoristi komunalna oporba kojoj se, nakon profesora Vlade Prskala, izgleda, pridružio i rektor Samardžić - Duspara ne bi, na pet zadnjih izbora, dobivao povjerenje građana neka upravo on vodi slavonskobrodsku gradsku upravu.

Dakle, posao gradonačelnika nije osiguranje uvjeta za vođenje državnih tvrtki kao što su: Hrvatske željeznice, Hrvatske šume, Hrvatske vode, Hrvatske ceste, Hrvatska vojska, policija, zdravstvo, obrazovanja... etc. A kad se ne miješa u rad tih poduzeća i ustanova on tek demonstrira profesionalnu pristojnost i odlučnost da se bavi isključivo "svojim poslom".  

Ipak, prof.dr.sc. Ivan Samardžić ima pravo kad tvrdi kako „svatko, pa i on, treba raditi svoj posao".