KOGA mrzim? Zašto mrzim? Prolazimo pored nekih ljudi, a ne znamo da nas mrze. Često mrze i bez razloga. Današnji svijet pun je mržnje i ljubomore. Često se ta mržnja pokušava sakriti pa ćemo ponekad čuti i lažne slatke riječi ili neiskreni osmijeh. A sve s ciljem kako bi prikrili mržnju i pokazali se kao dobri.

Mržnja sigurno nije nešto što je urođeno ili naslijeđeno. Na mržnji se predano radi u obitelji, na ulici, a ponekad neka društva na mržnji rade i institucionalno. Čak ni pojedine vjerske zajednice nisu izuzete od stvaranja ovakvog ili sličnog narativa. Čak i pojedine akademske zajednice za autorske honorare pišu revizionističke članke ili knjige i na taj način relativiziraju činjenice.

Posebno u nacionalističkim društvima stupovi društva su u funkciji proizvodnje nepovjerenja. A znamo da bi stupovi društva trebali biti oni koji će biti u funkciji kulture, povjerenja, mira.

Svi se zaklinju kako nas uče da imamo izgrađene najljepše međuljudske odnose. I škole, i vjerske ustanove, i obitelj. Svi kažu kako daju sve od sebe. Pa zašto onda mrzimo?

Skoro nas svi uče kako se udaljiti od nemorala, kako očistiti naše srce od mržnje, zavisti, kako okititi sebe plemenitim ponašanjem.

Zasigurno mržnja truje ljudsko biće i čini ga nekvalitetnim. Takvo biće nikada neće moći zasjati svjetlom ljudskosti i neće moći kročiti stazom istinskom, jedinom ispravnom. Mržnja je poput najopasnijeg otrova koji truje i naše tijelo ali i dušu. Na kocu, mržnja sigurno trasira stranputice i krive puteve razmišljanja. Sve to znamo, ali opet mrzimo. Zašto?

Radujemo se ili smo sretni ako nekoga pogodi nesreća ili teškoća. Zašto? To je samo dokaz da smo puni mržnje.

Možda je još više onih koji su danas zavidni. Ali i zavidnost i mržnja su povezani. Obično ljudi koji mrze, oni su i zavidni. Onaj koji je zavidan, često se bavi drugim ljudima i siguran je nepošteno što je netko bolji od njega ili ima nešto što on sam nema. Takva osoba ne truje samo sebe, on obično truje i druge ljude oko sebe. Osobe koje su pune zavisti obično sebe precjenjuju. Oni smatraju kako su svi ostali manje vrijedni od njih, pa bi zato i trebali imati manje ili manje biti sretni. Odakle njima pravo zavidjeti?

I kada se na bilo koji način pokušamo suprotstaviti takvim osoba obično dobijemo pitanje - znaš li ti tko sam ja?

Zašto bi nekoga bilo briga tko si ti? Ako stvarno misliš da si netko ili nešto, onda si doista nitko i ništa.

Jedan poznati filozof pomislio da je on postao bitan i da je netko. Kako bi se obuzdao i disciplinirao odlučio je otići u drugo mjesto i čistiti javni WC. Koliko bi nas danas trebalo i to hitno ići čistiti javni WC kako bi se disciplinirali. Tako bi i mi postali čišći, ali i javni WC.

Ali ako već hoćeš znati tko si ti, evo odgovora. Ti si samo obično ljudsko biće, često biće koje ima samo lik čovjeka. Tvoja duša nije ni slična ljudskoj duši.

A današnji čovjek pati od nekakve veličine. Iz njega isijava mržnja, arogancija, zavist. Dragi čovječe, shvati da nisi postojao, čak si nekad i pod mikroskopom nevidljiv bio. I ne pitaj više - znaš li tko sam ja? Nitko! A ako stvarno želiš biti netko, očisti svoje srce od arogancije, mržnje, ljubomore. Pomozi siromašnima, obespravljenima, bolesnima. Možda tek tada postaneš netko.