Bića smo koja funkcioniramo nagonski, a ne razumski htjeli mi to sebi priznati ili ne. Sve radimo povedeni (ili zavedeni!) osjećajem koji stvara nagon kojim tu emociju provedemo u djelo ali je način koji je on potaknut iliti izazvan, različit.

Da razmišljamo svojom glavom nikada se ne bismo doveli kako u ugodne tako i neugodne situacije.

Naime, uzrok svim našim nepromišljenim postupcima su emocije jer sve što dira naše srce izaziva reakciju u kojoj isključujemo mozak pa mi se čini da je ego zapravo nakupina velike količine potisnutih ili povrijeđenih emocija!

Samom to činjenicom, povreda, u ovom slučaju mog osjećaja za pravdu i zakon, potakla je moj ego da nagonski reagiram na ovakav način, da si eto dam oduška pišući što mi je na duši.

Ponekad se pitam jel' mi na korist ili štetu što sam tako odgojena da poštujem ono što je netko 'iznad' mene postavio. Uvijek sam se 'pokoravala' onome što se od mene tražilo ma koliko ja 'gunđala' u sebi ali sam i odrađivala jer u tom trenutku nisam bila dovoljno ravnopravna onima koji su to od mene tražili. Odnosno, nisam bila 'dorasla' imati pravo glasa.

Uvijek bit će onih koji naređuju

Od kad je svijeta i vijeka bit će onih koji naređuju i onih koji moraju poštivati i ispunjavati te naredbe, samo je pitanje koliko to netko u sebi može osvijestiti i znati gdje mu je mjesto.

Odrasla sam tako da se znalo tko su stariji i da se njima ne suprotstavlja, čisto iz poštovanja čak i onda kada možda nisu bili u pravu i jedva sam čekala da odrastem da mogu imati svoje pravo.

No samim time što sam odrasla i dalje si ne mogu neke stvari uzimati za pravo jer i dalje će 'iznad' mene biti oni koje iz nekih drugih razloga moram, rekla bih čak, uvažavati.

Život je sav satkan od zakona koje trebamo poštovati,od emotivnih, obiteljskih, poslovnih, financijskih pa sve do državnih, a počnu nam ih upravo i nametati kada 'mislimo' da smo veliki.

Zapravo su oni prisutni od malih nogu od onoga 'poštuj oca i majku...' pa do odrasle dobi kad pojedini zakonom smatraju samo onog tko im piše novčane kazne.

No kako god, čini se da sve kao i uvijek kreće upravo od tih malih najbanalnijih zakona koje neki odmalena prihvaćaju, a drugi se bune pa im se čitav život temelji na kršenju zakona u želji za uspostavom svojih ili traženju rupa u tuđem.

Što nas to tjera da se bunimo?

Upravo spomenuti ego koji ne dozvoljava da nam netko nešto svoje nameće.

Sve je to ok i razumno ali... tko smo mi da, recimo, u firmi u kojoj radimo ne poštujemo zakon te firme. Nikad mi to neće biti jasno.

Nešto nam se može sviđati ili ne mora, ako nam se ne sviđa, to nam ne daje za pravo da radimo po svom.

Dok sam i sama radila za druge, radila sam po njihovom, a odlazila po svom, ako mi se nešto nije sviđalo. Možda je to izazivao moj potisnuti ego koji se u djetinjstvu nije smio izboriti za sebe ali ovaj odrasli mi nije dao da ostajem negdje gdje sam nezadovoljna. Isto tako, onaj osjećaj za dužnost i poslušnost onih 'iznad 'mene nije dozvoljavao da iznesem svoje nezadovoljstvo.

Dakle, ego je taj koji nam stvara nagon za pobunom jer je on zapravo potekao od osjećaja manje vrijednosti te ga neki na pogrešan način pokušavaju 'povećati'.

Pojedini valjda misle da ego raste sukladno s godinama...

Tko nam dozvoljava buniti se?!

Demokracija... eto, rekla bih, u 'moderno doba' svatko ima pravo na svoje mišljenje no, razlika je između 'prava na svoje mišljenje' i potrebe za nametanjem svoga mišljenja iz puke potrebe zadovoljavanja svoga ega.

Velika je razlika između mišljenja na temelju kojeg provodimo ili kršimo zakon za zadovoljavanjem svog ega i mišljenja koje dovodi do zakona za dobrobit ili na štetu svih.

Dakle kada našem 'ugroženom egu' dodamo 'pravo na svoje mišljenje' onda nastaju posljedice širokih razmjera kako po nas tako i za druge, jer si uzimamo za pravo krojiti svoje zakone.

Valjda neki misle da su zakoni nastali kao produkt nečijeg ega, po čemu bi za nas kršćane Bog bio veliki egoist, pa je tako i njihov ego jedini zakon za kojim se povode.

Tako je valjda moj ego povrijeđen svaki put kada vidim da nečiji ego krši određeni zakon pa se pitam tko tu nije normalan?!

Ono što je naljutilo moj ego jeste činjenica da, bez obzira što se zna za zakon o ne pušenju u javnim prostorima, pojedini to uopće ne doživljavaju pa dolazim do zaključka da oni ili ne znaju čitati ono što na svakom zidu piše ili su sami sebi tako veliki da je svaki zakon manji od njih... ili su samo bahati idioti.

Bojim se da je ovo zadnje...

Naime, ja ne mogu razumjeti, kako netko može nečiji zakon ili pravilo na kojem piše da se nešto ne smije, jer se time ugrožavaju drugi, kršiti jer im se to 'baš hoće'?

Tamo gdje piše da je nešto dozvoljeno, a meni se ne sviđa, sigurno neću ni ući, a ako i uđem svjesno sam ušla i držat ću se njihovih zakona.

No kad pomislim iz kojih frustracija iz djetinjstva je to kod njih valjda poteklo, tješim se mada to ne umanjuje činjenicu da smo mjesto na kojem smo htjeli ostati do jutra upravo zbog 'terora' njihovog ega koji je uzrokovao veliku koncentraciju dima, puno ranije morali napustiti mi, a ne oni.

O kojem boljem životu mi pričamo kada najbanalnije zakone remeti kako tko želi i nitko im ništa ne može, a jedini zakon koji će izgleda uvijek vrijediti, a biti na štetu svih je taj... da 'pametniji popušta...' i samim time ispašta, jer razum očito nije taj koji može nadjačati nečiji nagon!