Kaže se: „Što ne možemo promijeniti, prihvatimo!" Međutim sve je puno lakše izreći negoli to i primijeniti jer, činjenica je, ako nešto želimo promijeniti teško da ćemo ikada isto to moći prihvatiti. Naime, sve ono što mi je u samom startu smetalo i htjela sam mijenjati ni dan danas nisam prihvatila i uhvatila sam se kako se još uvijek borim, sa prihvaćanjem. Sve u svemu, dođemo na isto, borba je neizbježna, hoće li se ona svesti na borbu da mijenjamo ili u borbu da prihvatimo, na nama je. Međutim najpametnije bi bilo, odustati i krenuti nekim drugim putem.

Eh da, to tek sada znam ali kasno je za odustajanje...

Nezadovoljstvo je najbrži put do bolesti, a posljedica tome su upravo te naše želje i višegodišnja očekivanja da će se nešto što nam ne odgovara i ne sviđa nam se, ikada promijeniti. Pri tome isključivo mislim na ono što doista ne možemo mijenjati, kao što su osobe ili određene situacije.

Ponekad nam život jednostavno nametne određene osobe koje nam 'piju krv na slamku', a mi smo nemoćni da se od njih maknemo, bar ne toliko daleko koliko je njihova energija jaka da ju prestanemo osjećati.

Činjenica je da roditelje i djecu ne možemo mijenjati, ali izbor onoga s kim ćemo živjeti kao i prijatelja je u našim rukama. Dobro sa prijateljima još i možemo na kraj ako nešto ne ide, nismo ničim vezani za njih,međutim, samim izborom onoga sa kim ćemo živjeti iliti bračnog druga, povlačimo masu onih koji uz njega idu u 'paketu' pa tako dobijemo svekrve, jetrve, šogore...i sve moguće 'vampire' koji nas na neki način cijede jer smo svježa krv. Ako se u startu pustimo iz želje da ih sve dojmimo, tome nikada neće biti kraja i nakon par godina se razbolimo jer se putem 'dodvoravanja' izgubio naš identitet.

Te određene osobe sa sobom povlače i određene situacije u koje budemo uvučeni htjeli mi to ili ne i s vremenom ne živimo svoj život nego njihov i dok to shvatimo prođoše godine, dođe bolest i kažu nam da ne smijemo jesti ovo, piti ono, skoro i ne 'izlaziti na zrak'...

Sve su to zapravo naše tihe ubojice...

Nema vidljivog 'djelovanja', nema otvorene borbe, nema opravdanih argumenata tako da je i sam način obrane jako teško odrediti pošto se simptomi jako teško uočavaju jer svaki drugi čovjek živi na takav način.

Svi 'osviješteni' znaju da se ne razbolijevamo od onoga što jedemo nego od onoga što nas izjeda jer kada nas to nešto izjede tek onda smo mi osjetljivi ne pojedinu vrstu hrane.

Dok eksplozivni nisu na dobrom glasu jer djeluju ljuto i 'nabrijano', nemaju dlake na jeziku i štete samo sebi i svom ugledu, impulzivni šute i sve potiskuju u sebi i onda odjednom 'pobiju pola sela'.

Da ne bismo došli u situaciju da moramo liječiti sebe, trebali bismo na vrijeme liječiti situaciju! Naime, uzimati terapiju a ostajati u istoj situaciji je ravno samoubojstvu. Svako šteti na svoj način.

Poznavala sam jednu ženu, nema je više samo iz razloga jer je bila žrtva 'tihog ubojice', rob svoga nezadovoljstva, učena i odgajana da o njemu šuti i da ga ne pokazuje. Strpljivo je radila, sve pokorno služila za ljubav nije molila i godinama je venula. Odjednom se razboljela kako to već biva i svi su se pitali 'kako, zašto, pa uvijek je bila vedra i optimistična'!?

Nije li čudno kako upravo takvi ostave najviše pitanja iza sebe jer odaju dojam da ih ništa ne brine, da su jaki i nemaju problema. Zapravo bi trebalo biti čudno kako nitko nije osjetio da je nesretna.

Da, teško je je okom promatrača uočiti prazninu u duši jer smo skloni promatrati samo površno, za dubine nemamo vremena, ne tražimo uzroke nego osuđujemo postupke... Kasnije sve izađe na površinu i jave se oni koji su nas ipak najbolje poznavali, a morali su šutjeti!

Često sam u trenucima svoji kriza znala čuti: luda si, pusti ih, briga te, sve će doći na svoje... nemaš razloga plakati, neće ti suze pomoći, nemaš se razloga ovako osjećati, nemaš se razloga onako osjećati... međutim, gdje je osjećaj prisutan razlog je nebitan. Dovoljna je činjenica da se ne osjećamo dobro, da nismo zadovoljni, da nas određena situacija guši ...

Osjećaj je najvažniji i njega treba poštovati, a ne ulaziti u to da se nemamo razloga tako osjećati jer negiranjem nečijih osjećaja ignorira se poziv u pomoć. Nekako je svima nama u današnje vrijeme manje važno kako se tko osjeća s nama i kako se mi osjećamo uz njih.

Istina je da smo možda sami krivi za ono kako se osjećamo ali nismo uvijek krivi za situacije u koje budemo uvučeni, za nepravde koje doživimo i jednostavno ne možemo da ne reagiramo. Krivi smo jedino kada ne reagiramo jer jedino reakcijom možemo spriječiti određene situacije.

Potiskivanjem svoga osjećaja kao da dajemo znak odobravanja da se netko tako nastavi ponašati prema nama odnosno, prešutno dozvoljavamo da se prema nama tako ponašaju. Razlog tome je nesigurnost u samoga sebe i nepovjerenje da zaslužujemo bolje. Eto s vremenom su čak i pronašli naziv za ono što čovjek proživljava kad se ne može izboriti za sebe a zove se 'Mobbing'.

Liječimo situaciju da ne bismo liječili sebe!

Mobbing je upravo 'tihi ubojica' i najveći 'tumor' današnjeg vremena. To je samo drugi i moderniji, doduše zvučno profesionalniji izraz za emotivno 'zlostavljanje' jer su u kategoriji 'mobbingiranih' upravo oni koji 'sve uzimaju k srcu'. Svejedno je radi li se o 'mobbingu' unutar obitelji ili firme, osjećaj je isti. Simptomi se razlikuju u odnosu na karakter jer bez obzira koji smo tip osjećaj je isti ali se razlikuje način na koji ga ispoljavamo.

Tako će oni koji su odgajani da šute, šutjeti i trpjeti i dobiti određenu vrstu tumora (kao netom spomenuta žena), dok će ostali dobiti slom živaca i vući se po bolovanjima ne nalazeći način ni snage da se maknu iz određene situacije na štetu kako sebe tako i firme.

Nitko od toga dugoročno nema koristi!

Takvi se bune ali se njihov glas ne čuje i oni 'vrište' u sebi'.

Jednom sam pročitala kako postoje eksplozivni i impulzivni tipovi (u astrologiji Uranski i Plutonovski tipovi!). Dok eksplozivni nisu na dobrom glasu jer djeluju ljuto i 'nabrijano', nemaju dlake na jeziku i štete samo sebi i svom ugledu, impulzivni šute i sve potiskuju u sebi i onda odjednom 'pobiju pola sela'. Takvi su zapravo veća opasnost jer su velika nepoznanica dok sa onim prvima znamo na čemu smo.

No bez obzira na tipove kada je nezadovoljstvo u pitanju svi se isto osjećamo ali različito patimo. Hoćemo li znati prepoznati sebe i svoje granice do kojih možemo 'patiti', stvar je sposobnosti procjene samoga sebe, svojih mogućnosti i snage da se izborimo za sebe.

Dakle, ako ne možemo promijeniti ono što želimo mijenjati...uzalud se je zavaravati da ćemo to ikada moći prihvatiti!

Liječimo situaciju da ne bismo liječili sebe!