SJEĆAM se bilo je toplo proljetno vrijeme, imala sam samo sedam godina i bezbrižno se igrala u dvorištu ne misleći da će se upravo toga dana desiti nešto što će mnoge sudbine okrenuti u nekom drugom smjeru.

Ne sjećam se ni tko se igrao sa mnom, ni trenutka prije ni trenutka poslije, samo te minute u kojoj me mama pozvala sa balkona i rekla: Jasna, umro je Tito...

Nismo bili ni tužni niti smo se osjećali jadnima, jer smo svi bili isti, ili bar moji nisu nikada pričali o nekakvim razlikama.

Utrčala sam u kuću, mama je plakala, tata je bio zabrinut, a ja samo znam da sam se jako bojala. Da, bojala sam se jer se pričalo da će, kad on umre, doći do rata. Mislim da je to bio moj prvi strah u životu jer sam imala osjećaj da on nije 'samo umro', umrlo je nešto s čime sam odrasla, umrla je nekakva sigurnost.

Vrijeme je pokazalo da me osjećaj nije prevario i da je moj strah bio opravdan.

Ne, ja nisam Jugonostalgičar, ja samo imam lijepo sjećanje, iako sam bila mala, na ta vremena dok nas je vodio on. Ne znam čemu su mu možda odrasli zamjerali, ne 'kužim' se u politiku, samo znam da smo imali mir, ljubav, slogu, radne akcije i onu 'parolu' sličnu kao mušketiri 'Mi smo Titovi, Tito je naš!'.

Sjećam se primanja u pionire, nitko nam nije punio glavu da je to glupo da pripadamo nekoj 'stranci', nekakvom 'klanu'... svi smo bili isti. Bilo je čast postati pionir. Učili su nas da ne smijemo lagati, da trebamo marljivo učiti i raditi, poštivati roditelje i nastavnike i biti odan i vjeran 'drug'.

Zar nam je trebala nekakva demokracija?

Zar nam je trebala nekakva demokracija u našem školskom dvorištu gdje smo se radovali odmoru, a bojali se učitelja. Sve što smo kao djeca trebali je učiti i uživati u djetinjstvu. Nismo gledali tko što oblači ni kakvu ima torbu, imali smo plave kute a svaki drugi je imao istu torbu.

Sjećam se i onih, manje lijepih trenutaka kad smo čekali u koloni da natočimo gorivo u našeg 'fićeka' kojeg smo gurali od one slastičarne na autobusnom kolodvoru do pumpe kraj sadašnje Bille. Ne, nikoga nije bilo sramota, bili smo sretni što smo zapravo dio kolone. Gurali smo ga da uštedimo za svaki slučaj da se imamo čime vratiti kući, ako nam se ne posreći da bude goriva dok dođemo na red.

Nismo bili ni tužni niti smo se osjećali jadnima, jer smo svi bili isti, ili bar moji nisu nikada pričali o nekakvim razlikama.

Sad ima goriva ali nema se novaca za njega, postoje jedino kolone nezaposlenih i kolone depresivnih.

Sad ima goriva ali nema se novaca za njega, postoje jedino kolone nezaposlenih i kolone depresivnih.

Ma nije bit u mojim sjećanjima nego samo želim reči kako nismo imali ništa, a imali smo sve, jer smo učeni poštivati starije kao i one na vlasti. Danas bi svatko htio biti na vlasti, svatko bi da može imao svoju malu privatnu državu i da mu nitko ništa ne može, a nitko nikoga ne poštuje.

Ah da, pa imamo mi puno malih država, to su silne stranke koje ne okupljaju jedni druge da bi nama svima bilo dobro, da rade za državu nego rade samo za sebe.

Uvijek kada netko izgubi 'prijeti' kako će se boriti za svoju stranku da pobijedi na slijedećim izborima. Da, 'ZA STRANKU', i svakim nečijim porazom nastaje utrka za pobjedu na izborima, više su okupirani smišljanjem planova kao srušiti 'neprijatelja' nego kako se zajedno udružiti za dobrobit Hrvatske.

Tito je bio nekakva vrsta zemaljskog boga i nitko nije ni pomišljao pljuvati po njegovom vođenju 'Republike' niti mu se miješati u posao. On je živio za Jugoslaviju, a mi smo bili Jugoslavija. Bio je naš, a ne dio nečijeg projekta odnosno stranke. Ne znam zašto nam sada nije dovoljan jedan čovjek koji će biti sposoban odlučivati o svemu.

Gdje je nestao predsjednik?!

Njegova slika je bila u učionicama, a ne danas, više se mijenja predsjednik nego što se kreče učione. Mi danas, ne da nemamo slike tko bi djeci mogao biti uzor nego im samo ime predsjednika ne znači ništa. Ne stignu oni sve to jadni popamtiti, a da ne mislim kakvu će jadni moji unuci imati povijest i koja imena će oni morati pamtiti.

Najžalosnije od svega je što se malo tko nada dobrom, dok većina pamti... neka bolja vremena !

Karakter vođe....

Nisam imala Titov sat rođenja da budem precizna u izradi njegove Natalne karte, ali aspekti su ukazivali na čovjeka koji je bio viješt sa riječima, ali ne u smislu manipulacije jer nema niti jednog pokazatelja bilo kakve glume niti dvoličnosti. Imao je genijalne ideje i dobre organizatorske sposobnosti. Doslijedan sebi i narodu krijući jedino svoje duboke osjećaje koje je potiskivao u korist službe.

Imao je dozu hladnoće kojom je ulijevao strahopoštovanje ali i odlučnost u provođenju svojih planova. Nesigurnost i siromaštvo u djetinjstvu, težak život majke ga je tjerao da se bori za bolji život svih ostalih majki. Imao je inat, ali inat za bolje sutra, a ne inat da se izdigne sam iznad ostalih i pokaže Kumrovčanima kako je on uspio.

Rijetki su danas takvi, manje više svaki drugi ima 'Neptuna' u kombinaciji ili onoga što predstavlja ili onoga što priča. Neptun je naime planet iluzija i obmana!

Samo ne znam, jesmo li svi tada bili ovce koje je netko trebao voditi, ako i jesmo, bili smo inteligentne ovce, jer nam je bio dovoljan jedan 'pastir'. Ovo sada, svi bi imali svoje stado, a sve jedna neposlušnija ovca od druge.

Nije ni čudo što je mama plakala, ona je plakala tada, a mnogi plaču sada ali ne za predsjednikom, plaču nad svojom Hrvatskom i svojom sudbinom.

Tata je zamišljeniji nego ikad jer on prati sve te sabore isto kao turske sapunice. Prvi mu zadaju brigu, a drugi su mu razbibriga...

Samo se ja ne bojim, naučila sam da sve ovisi o onome što mislimo i šta si želimo bez obzira tko nas 'vodi'.

Najžalosnije od svega je što se malo tko nada dobrom, dok većina pamti... neka bolja vremena !