Cijelo ljeto čitam po 'fejsu' 'čestike' kada bi netko otišao na more : 'Uživaj, zaslužio si!' pa sam pomislila u sebi, Bože pa zar mi ostali to nismo zaslužili?! Ispada da mi koji nismo mogli ugledati more jednostavno moramo ostati tu i patiti jer smo očito zaslužili patnju kao što su oni prvi zaslužili uživanje.

Pitam se čime se to 'zaslužuje', mislim na uživanje, odmor ili bilo kakav 'gušt' jer radimo, ako ne isto možda i više nego mnogi koji eto svake godine 'guštaju'.

U životu bi sve trebalo biti u ravnoteži da bi se funkcioniralo. Bilo što da je previše, narušava tu ravnotežu.

I, znate u čemu je 'kvaka' ? Oni su si to poželjeli. Oni nemaju prepreke kao što su strahovi, sumnje i koje kakve moralne blokade u glavi da nešto ne smiju ili ne mogu, naime, oni si to jednostavno znaju poželjeti.

Da ima istine u tome kako netko nije zaslužio odmor jer nije dovoljno radio, trudio se ili što ja znam nešto treće, onda bi oni koji rade 16 sati dnevno trebali otići na tri godišnja odmora u godini. Mislim ako je mjerilo rad po kojem se nešto zaslužuje ili ne zaslužuje.

Davno sam o tome razmišljala je li i patnja 'zasluga' ili samo stvar izbora po onoj izreci 'Bol je neizbježna no patnja je stvar izbora!?

Bojim se da smo odgajani i učeni u tome da se samo teškom mukom može do nečega doći i da što više patimo to smo Bogu miliji jer po pojedinim propovijedima o našoj vjeri, Bog voli sirotinju i one koje se muče, a oni koji si žele više i bolje oni su grešnici. Upravo iz toga razloga, da ne kažem straha od Božje kazne, ista količina posla ne donosi svima jednaku mogućnost uživanja.

Netko jednostavno ne zna da si smije poželjeti ili priuštiti ljetovanje te uđe u začarani krug muke, patnje i nezadovoljstva. Poslije to nezadovoljstvo prenese na obitelj ili posao i naravno da nešto od toga mora nastradti.

U životu bi sve trebalo biti u ravnoteži da bi se funkcioniralo. Bilo što da je previše, narušava tu ravnotežu.

Postoji jedna igrica koja se zove 'SIMS', vjerujem da su mnogi čuli za nju i ja znam za ovu jednostavnu verziju na mobitelu dok moja djeca igraju na internetu.

U ovoj koju sam ja igrala jedino pravilo je održati se na životu i postoji sedam 'baterija' koje pokazuju kad nam koja 'funkcija' u životu nije zadovoljena i ako ju ne stignemo zadovoljiti tj. 'napuniti' umremo - 'game over'.

Samo jednu od njih!

Tih sedam 'životnih baterija su': emocije, hrana, higijena, nužda, posao, zabava i spavanje. Dakle, samo jednu ako zanemarimo razboljevamo se i gasimo. Ništa nam ne smije i ne može biti veći prioritet od drugoga jer nam je sve u životu jednako važno.

Činjenica je da je tako i u stvarnom životu samo što mi baš previše o tome ne razmišljamo, mislim da se većini sve svodi na maksimalno tri : hrana, nužda i posao, a sve ostalo, kad se stigne i ako se stigne.

Sada bi netko pomislio kako, recimo, higijena može biti u tako uskoj i bitnoj podjeli, ali po meni je čak broj jedan važnosti u skupini 'jednako važnih', ali opet svatko od sebe polazi. Naime, često se zna desiti da kraj nekoga prođemo i ne možemo doći do sebe bar pola sata, taj smrad se uvuče u nosnicu jače od bilo kojeg parfema, a da ne kažem da moram izbjegavati redove u trgovini kroz koje prođe da se ne bih srušila.

No, šalu na stranu, higijena je podcijenjena u našem mentalitetu, ona zapravo znači 'držati do sebe', a ne samo 'podaprati se' jer naš vanjski dojam je presudan u svakom pogledu od želje da se nekome svidimo do želje da kod nekoga radimo. Ako ne držimo do sebe kako ćemo držati do prostora u kojem radimo, do firme za koju radimo. Sve je to ogledalo našeg karaktera i to nema veze s tim koliko je tko situiran nego je to stvar osobnog morala i poštovanja prema sebi.

Naime, koliko poštujemo sebe toliko će nas poštivati drugi.

Da ne nabrajam sve razloge važnosti svake pojedine 'baterije života', druženje i zabava, odnosno uživanje i opuštanje su nešto što si upravo uskraćujemo jer, ili se pravdamo da nemamo vremena, ili nemamo novaca, a zapravo smo nesvjesni da jedno uključuje drugo.

Nemamo vremena jer se ubijamo radeći da bi zaradili novac koji na kraju ne stignemo potrošiti na uživanje. Realno gledajući radimo cijelu godinu za tih 14 dana godišnjeg odmora i onda na kraju za njega nemamo novaca. Zar se ne bi trebali zapitati za čega onda radimo?

Samo za režije i kredite?

U biti, sve je stvar, kako prioriteta tako neznanja kako život treba funkcionirati do načina na koji si smijemo poželjeti neke stvari.

Jer istina je da dobijemo sve što si poželimo ako vjerujemo da to možemo dobiti. Kaže se da želje pokreću Svemir, a ja sam se 'masu' puta uvjerila u istinitost te tvrdnje. Kaže se i da 'čovjek snuje, a Bog ostvaruje' i prema tome naše je da poželimo, a sve ostalo je briga Onoga gore ne vezano za to jesmo li to zaslužili ili ne, samo treba poželjeti.

Naime, gdje postoji želja naći će se i način!

U prošloj kolumni sam pisala koliko toga sam se zapravo odrekla zbog određene situacije ali jedno sam znala, svake godine želim ići u Međugorje. Željela sam ići i na more ali ok, blokirala sam tu želju zbog eto, još nekih repova koji se nisu stigli u određenom vremenu poslagati ali da sam jaaako poželjela, išla bih jer sam u Međugorje išla. U biti, želim riješiti i te repove.

Otišli smo i malo dalje ali ta želja nije bila do kraja definirana tako da je i završila u skladu sa, testiranjem Svemira i dokazivanja da se sve može ako se hoće.

Tko sumnja u to, ima problem i treba osvijestiti onih 7 stvari bitnih za život.

Život je zapravo jednostavan ali si ga sami zakomplicirano našim strahovima, nezadovoljstvom ne znajući da smo nezadovoljni upravo iz razloga jer nam samo jedna od onih 'baterija ' šteka, a sa sobom povlači sve ostale.

Vjerujem da je puno nas odavno prestalo puniti svoje baterije pa je sadašnji život posljedica toga te je teško naći smisao povezanosti o međusobnoj ovisnosti svih naših ' baterija' jedne o drugoj koje trebaju biti u ravnoteži.

No živimo kako su nas učili, kako su nam pokazali da trebamo živjeti jer drugačije nisu znali.

Zbog toga i patimo kao što su i naši 'učitelji' patili, ubijeđeni da bolje nismo zaslužili.