Jeste'l čuli što se dogodilo
U Podvinu pekmez zagorio!
U Podvinje išo' sam kolima Točak zeza nemamo pekmeza!

Srećom moja baka nije savladala modernu tehnologiju te neće znati za ovo. Neće mi zamjeriti ne znanje, iako, za njega je upravo ona kriva.

Imam jako dobar odnos sa svojom bakom, ovom iz Podvinja, mjesta koje je moja kolijevka, a ona bila moja 'dadija'. Za sve što sam znala ali eto i nisam, zaslužna je bila ona. Doduše, ona i nije 'čista' Podvinjka, kaže da je Zagorka, a njeni su doselili u Đakovačku Trnavu, tamo neke davne, ne znam ni ja koje, jer se tada baš i nisu pamtile godine ili ih ja nisam zapamtila.

Znam samo za težak život koji su vodili po tuđim vinogradima kao nadničari dok pokojni dida nije dobio posao u sadašnjem Domu zdravlja, a u to vrijeme meni znano samo da 'radi na Plavom polju' zbog kojega su svoje mjesto pod suncem našli u Vinogorju.

Baka je čuvala nas unučad, a i još koje dijete za novac, išla i dalje u vinograde ali je uvijek bila odmorna i nasmijana.

Sve što sam znala bilo je to da smo mi u Podvinju, a baka živi 'kod križa', tako se prije govorilo za Vinogorje. Naime dijelio nas je samo jedan mostić, a sve ostalo je bilo isto. Nije bilo table niti granice, a nema je ni danas, ali ona još uvijek živi u Vinogorju.

Možda je to upravo razlog što nije znala tko su Podvinjci.

Ništa o Podvinju nisam znala, bez obzira što sam se i školovala u njemu, a i predstavljala ga sa folklorom po našoj 'bližoj Europi' jer je u školi bilo važnije učiti o Turskim ratovima, upoznati Mađarsku, a najmanje upoznati običaje u svom selu.

Jedino što sam znala bilo je kad je kirvaj i o sv. Antunu Padovanskom zbog kojeg su svi dolazili na taj dan u naše Podvinje po čijoj veličini svetkovine nema tko nije čuo za nas.

E da, bila su to lijepa vremena, druženja, pjesme, ples, putovanja, a da sve to vrijeme nisam znala tko su Podvinjci, kako nas zovu.

Možda zapravo ni mi sami međusobno nismo znali da nas tako nazivaju baš kao što 'možda' ne znaju ni 'škrti škoti', 'lijeni dalmatinci' i razni drugi jer nam nadimak uvijek netko drugi 'nadije'.

Jednoga dana, već kao udanu ženu, 'došljakinju' na Budainku, netko me je pitao, odakle sam, odakle su moji i tako ja kažem: Iz Podvinja!

I dobijem reakciju: aaaa pekmezarka!

Ostala sam zgrožena i posramljena jer mi nije bilo jasno zašto sam pekmezarka, što sam napravila, jesu li znali nešto o mojima što ja nisam?!

Naime sjećam se kada sam bila mala da se za plakanje znalo reći – daj nemoj se pekmeziti za svaku sitnicu i drugo objašnjenje za taj izraz nisam znala.

Nisam nikome spominjala tu reakciju jer sam to primila i shvatila na osobnoj razini, a ni u kom slučaju na 'tradicionalnoj'.

Prolazile su godine i još par puta sam čula tu riječ 'pekmezarka' na račun sebe i mog sela da bih se konačno usudila pitati baku što to znači 'pekmezari'.

Rekla je da se priča kako su Podvinjci imali jako puno voćnjaka i samim time pravili jako puno pekmeza. To su bila vremena konja i zaprega i 'kao' nisu imali čime podmazivati kola da ne škripe pa su ih podmazivali pekmezom. Otuda naziv pekmezari!

Zvuči mi nevjerojatno i dan danas ali drugog objašnjenja nisam dobila.

Ne znam jel' mi je tada bilo lakše zbog saznanja da nismo dobili nadimak po tome što cmizdrimo ili zbog činjenice kako su samo bili domišljati i snalažljivi ti moji Podvinjci, ali od kako se organizira 'Pekmezijada' postala sam ponosna što sam Podvinjka.

Eto, dobili smo svoju 'manifestaciju' po kojoj se svake godine sve više za nas čuje i svake godine je sve ljepše.

Mada ja ipak pamtim onu godinu kada smo u parku imali i malo etno selo pa je sve dobilo onaj pravi seljački ugođaj koji nas je vratio u prošlost i bar na trenutak odmaknuo od užurbanog tempa sadašnjice i ove tehnologije.

Najljepše je što se može vidjeti kako se nekad pravio pravi pekmez, u kotlušama, a danas samo odemo u Plodine po teglicu 'po potrebi' pa naša djeca ni ne znaju kako se do njega dođe.

Lijepo se podsjetiti prošlosti da bismo bili zahvalni u sadašnjosti na svemu onome što ne moramo više radit, što nam je tehnologija omogućila ali i sa tugom spoznamo što nam je oduzela, onu toplinu bakine peći, topao pekmez na domaćem kruhu...

I eto, bez obzira što ne pravim domaći pekmez, gdje god došla znaju da sam pekmezarka!