MOJE životno geslo glasi: tko nešto ne doživi ne može o tome govoriti niti dijeliti savjete. Ne znam jesam li imala sreću ili nesreću da sam gotove sve životne nevolje i nedaće prošla, pa stoga ne znam zahvaljivati ili proklinjati takvu sudbinu. Sve u svemu, što je tu je. Kaže se da nam Bog dade točno onoliki teret koliki možemo podnijeti, a ponekad mi se čini da je mene precijenio!

Eto, izašao je i taj čuveni spisak dužnika iliti 'besramnika', koji unatoč tolikim ciframa i dalje hodaju zemljom sa osmjehom na licu i podignute glave. Iskreno, nadala sam se kako će i moj muž biti tu kada sam vidjela da ima i onih ispod 100 000 kn i sa vrlo malim 'dugićima' spram onih sa astronomskim ciframa.

Kaže se da nam Bog dade točno onoliki teret koliki možemo podnijeti, a ponekad mi se čini da je mene precijenio!

No, zahvaljujući tome što su ga zimus blokirali zbog tek male i neprimjetne sume, tad ispod tih sto tisuća, danas lakše dišemo. Upravo zbog tog 'nepoštenog' postupka od strane porezne, pitam se samo - kako sve ove navedene nitko nije blokirao u samom startu pa su mogli doći do tolikog duga, mislim, kako im je dozvoljeno dalje živjeti.

Naime, naš život je stao još davne 2007. kada se sve počelo komplicirati sa kompenzacijama ili namjernim neplaćanjem onih kojima je ispostavljen proizvod jer su tada već, koliko vidim, sa svima funkcionirali po tom sistemu - na 'dođem ti', pa eto naletili i mi i to svake godine na bar jednog.

Ne plate oni nama pa ne možemo ni mi drugima i tako u krug. Samo je tužno što ne postoji zakon ili inspekcija da se ustanovi tko je koga prvi... od koga je to pravilo 'neplaćanja' kao i onoga 'može mi se jer sam faca u gradu', poteklo. Mi smo još i dobro prošli s obzirom na godine koje su iza nas i nesnosnim kamatama koje smo na kraju i plaćali.

Zimus se dogodila kap koja je prelila čašu. Mužu su blokirali račun, a zatim su uslijedili dani ne samo odricanja nego doslovno preživljavanja. Bio je to kraj našim navikama, ali i zadovoljavanju osnovnih potreba. Sav novac koki je stizao, odlazilo je na 'čišćenje'. Nije bilo 'shopinga', kupovalo se samo za preživjeti, da prođe mjesec. Nikada mi nije bilo hladnije nego ove zime, djeca nisu mogla imati džeparac, ali tješili smo jedni druge da će i to proći.

Muž je išao u banku moleći kredit kako bi zatvorio dug, ali, rekli su kako kredit ne mogu dati nekome tko je u blokadi.

Izlaza nije bilo te smo se pomirili s time da tako mora biti i da je to jedna velika škola! Samo mi znamo kako smo sve to preživjeli i kolike posljedice je svatko od nas ponio iz toga, a da ne kažem i osobe kod kojih smo se zadužili kako bi krpali kraj s krajem.

Sada kada pogledam unazad, zapravo, imali smo sreću da su nas blokirali na tako 'maloj' sumi jer mene je gušio i toliki dug, a pitam se kako spavaju oni koji imaju dugove preko pola milijuna kuna.

Ma, zapravo mislim kako bolje spavaju nego što sam ja to mogla jer, očito, shvatili su ono što ja do tad nisam, a polako, eto, shvaćam, a to je, da im nitko ništa ne može jer da su mogli ili htjeli, blokirali bi ih kao nas.

Od nas koji živimo pod ovrhom, oni su se postavili tako da žive iznad nje. Ne znam na kojoj visini se 'probija' ta granica kada im valjda postane svejedno i samo se prepuste pa kud ih voda odnese.

I tako su svjesni kako dug nemaju od čega platiti i da imaju tri 'doživotne' te žive kao da se ništa nije dogodilo.

Poznajem masu imena s te naše 'lokalne' liste i za većinu od njih ni posumnjala ne bih da su u tolikim govnima... naime, ničime to nisu odavali. Znam da su išli na doček Nove godine, redovno na skijanje i ljetovanje pod obavezno i razno razne wellness tretmane dok smo mi, prestali disati. Kakva Nova godina? Ni bor, skoro, nismo imali, a zime mi je bilo dosta i pod dekicom. Ljetovanje nismo planirali, mada o tome maštamo i sve se tješimo - do 22.09. je ljeto. Tužno je sve to, ali ne mogu nikoga kriviti, takav nam je horoskop i naša životna priča!

Sve je to dokaz da se i lopovom trebaš roditi, odnosno, ne znati svatko ukrasti, za to je potreban talent i nedostatak savjesti sa dozom velike hrabrosti. Kao što sam jednom spomenula, tko nam je kriv što smo nesposobni. Upravo tako je i u ovom našem slučaju. Tko nam je kriv kada ne znamo živjeti sa problemom nego tražimo rješenja... nitko!

Što je zapravo ovrha?!

Imala sam 'sreću', na više načina, saznati što je zapravo ovrha. Ona, naime, dolazi kao 'batina' nakon niza opomena 'nemoj tako', 'to ne smiješ' ili 'to moraš'! E sad, netko je 'hrabar' pa se ogluši ili nema izbora pa trpi dok drugi reagiraju na prvu. Osobno, nikad nisam voljela nikakvu vrstu opomena. Valjda iz nekog kompleksa, želeći biti najbolja, dok moj muž nije imao taj kompleks!

Dakle, nakon određenog vremena ne može više ni taj netko opominjati pa ako vidi da se netko plaši 'batina' onda udari po njemu dok one veće i jače ne dira, tu i tamo im se tek zaprijeti. To je jedini razlog zašto netko reagira na ovrhu, a drugi ne, jednostavno su jači od najvećih!

Zbog toga, ovi veliki, neće dobiti 'batina' dok mogu tući nas male.

Uvijek sam se povodila za onom, tuđe neću svoje ne dam. Neka svatko potražuje svoje jer na to ima puno pravo. Problem je što nitko ne cijeni tuđi rad i ako se netko bori za svoje odmah je loš čovjek, a, hvala Bogu, ima ih puno koji misle kako se ugled kupuje time da se nekom ne zamjeriš. Malo sutra!

Zbog toga je pun grad takvih. Jedan ugledniji od drugog, a nama, koji smo se zadužili kod drugih da bi država bila 'ljepša naša', moramo pognuti glave dok i njih ne podmirimo.

Sve se nadam kako ću uskoro mirnije spavati, a i oni zbog kojih nam se još uvijek štuca. Zatim ispočetka, puno pametnije i opreznije. Ne daj Bože ovrhe na nekom drugom životnom području!