Drvo mozak (Maclura pomifera) prvi puta susreo sam kao dijete u Gundincima. Prezrelim plodovima smo se gađali, što nije bilo bezbolno ako te netko pogodi. A tek ako je plod zeleniji, tvrđi! Veličina mu je veća od najkrupnije naranče, zapravo poput grejpa, ali tko je već tada vidio grejp! I naranče smo vidjeli samo kada bi nam, značajno nas pogledavši, u školi, svakome po jednu udijelio Djed Mraz i, pritom, podučio nas: „Znate li djeco zašto naranča ima kriške? Pa da ju možete dijeliti!" Kao da mi već nismo međusobno dijelili i jabuke – koje nemaju kriške… Onako – Daš mi griz!? E,eee,eeeej, ta odgriz`o si pola!

Grad se razvijao, širio. Škola „Ivo Lola Ribar" kod Male crkve i nikada nije bila primjerena, a naselilo se sedamdesetih sva sila naroda u Brod. Nije bilo rata. Ali bilo je posla. Ili su mislili da će ga uvijek biti.

Grad se razvijao, širio 

O macluri sam krenio pisati. Ne bez razloga. Na ulazu iz Osječke ulice u Aleju Miroslava Krleže, lijevo i desno, nekada su se prostirali, za gradske prilike i onda veliki vrtovi. Ograđeni živicom. Upravo od maclure. Odlično podnosi radikalno orezivanje, pa je pogodna za živice.

Grad se razvijao, širio. Škola „Ivo Lola Ribar" kod Male crkve nikada i nije bila primjerena, a naselilo se sedamdesetih sva sila naroda u Brod. Nije bilo rata. Ali bilo je posla. Ili su mislili da će ga uvijek biti. Na livadi (malo slovo nije greška) napravili novu školu. S dvoranom. Čudo, i čudno za djecu koja su u skučenom, smrdljivom podrumu na Trgu Josipa Godlara, do tada izmjenjivala se na satovima domaćinstva i fizičkog. Tako se onda zvao tjelesni odgoj. A vani, na malom igralištu, dvorištu zapravo, ograđenom susjednim zgradama, sat se izvodio samo ako je vrijeme dozvoljavalo. Nije morala padati kiša ili snijeg. Dovoljno je bilo malo kiše pa bi se na crnom, u prašinu razmrvljenom i malim, ali silnim stopalima u 'batama', ili, u djece 'viđenijih' bijelim 'šangajkama' utabanom lešu, iz 'Đurine ložionice' pojavile lokve – i ništa od 'fizičkog' vani.

Sve po zakonu

Opet se ja udaljio od maclure… Rekoh napravili školu, ali nema ulice, nema pristupa. Oduzeli čovjeku dio dvorišta i vrta. Sve po zakonu. Uz pravednu naknadu. Onda je pravda bila na cijeni. A pravda je bila ono što su drugovi napisali i rekli. Kasnije, ti isti drugovi, s pravde, bez po muke preorijentirali se na pravičnost. K`o biva, bolje je. A čovjek i po pravdi i po pravičnosti ostade bez svojega.

'Probili' ulicu, asfaltirali čak, iskrčili živicu lijevoga vrta (sad je tamo stambeni objekt s ambulantom i ljekarnom, a u produžetku jedna nova kuća i trafostanica napravljena najviše zbog škole.

Godinama, dakle nije ništa novoga ni u svijetu ni u ovome gradu, Komunalac nije održavao, ili bar nije to činio redovito, zelene površine oko pristupne ceste i staze. Cesta produžila do Poljoprivredne (škole) a staza se zaustavila ispred novoga, tek nešto kasnije sagrađenog vrtića.

Onda je pravda bila na cijeni. A pravda je bila ono što su drugovi napisali i rekli. Kasnije, ti isti drugovi, s pravde, bez po muke preorijentirali se na pravičnost. K`o biva, bolje je. A čovjek i po pravdi i po pravičnosti ostade bez svojega.

Evala, Mirko! Ili tkogod drugi tko je to odlučio

I baš zato, ukraj kraja staze, na zelenoj površini poraslo šipražje. Vrbe. Neke su danas impozantne, neke prije dvije tri godine posječene. Mirko konačno uredio zelenu površinu. Nema šipražja. Ove godine posadio lipe. Trava se tu i tamo kosi. Neće gradonačelnik Mirko Duspara guje blizu svoje kuće. Dosta je što mu se tu i tamo u njedra pokoja zaleže. Ukraj staze, onomad, iz šipražja izvirila maclura. Ne da se, jak korijen i gotovo. Izrasla ona u krasno, u Brodu zacijelo vrlo rijetko stablo. Visoka nekih pet šest metara. Široke krošnje. Gusta. Ovih dana pravi dobar hlad. I, zamislite, nikome nije palo na pamet podrezati ju. Evala, Mirko! Ili tkogod drugi tko je to odlučio.

Tako se čuva biološka raznolikost. Ne mora sve pod špagu. Tamo, desno niz aleju (drvored!) uz rub škole ispred koje je nekada bila bista Ive Lole Ribara, a sada je Slovaka a hrvatskog jezikoslovca Bogoslava Šuleka, dakle drvored kupolastih javora, makar jednim dijelom, a dalje, u nastavku, skroz do vrta Poljoprivredne škole 'samo' javora. Ovamo, lijevo uz desnu stranu Runjaninove, što drugo, nego 'proslavljene' lipe Zato je ovo stablo vrijedno. Drugačije je. Jedinstveno. Egzotično. I sada dok plodovi još nisu sasvim razvijeni. A tek kad se, tamo ujesen, kad djeca ponovo krenu u školu, uresi krupnim plodovima 'mlado-zelene' boje. Pa makar služili i kao arsenal nekim novim klincima. Treba ju čuvati.

O macluri napisah što znam. Zapravo o njoj skoro pa ništa. Zato koga zanima više, ovaj tekst nije sve. Ako kliknete na poveznicu, dobit ćete i….