Sjećanje na veličanstvenu hrvatsku pobjedu u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja", kojom je okončana agresija Srbije i pobuna najvećeg dijela srpskog stanovništva u Republici Hrvatskoj, svake, pa i ove godine, ima ustaljenu rutinu i tek, tu i tamo, za nijansu promijenjeni ceremonijal. Tako je širom Hrvatske, uključujući i središnju državnu proslavu u kraljevskom Kninu, i masovnu pučku proslavu u Ćavoglavama. Tako je i u Brodsko-posavskoj županiji i u Slavonskom Brodu.

Uz rizik kako bi prisjećanje na vrijeme kada su „partizani" slavili svoje „pobjede", u ovom trenutku, moglo izazvati negativne reakcije, ne mogu, a sa žaljenjem i konsternacijom primijetiti kako su, općenito, ovo dani kada protokoli  moraju samo „odraditi svoje", kako ovaj blagdan jest državni, ali, kao i mnogi drugi blagdani, nije (opće)narodni, bar ne u smislu masovnih i brojem velikih proslava. Što je još gore - nema onog "filinga" koji je, u slične dane, u svakoj normalnoj naciji, snažan i zajednički.

Negativne reakcije bi imale potpuno  opravdanje kada bi ove dane zasjenili neki Mesići, Čačići, Pusićke, Teršelićke ili, Duspare i neke „nove većine" (tuševe na Poloju neću ni spominjati!). Ali, činjenica je,  „partizani" su svojim „pobjedama" davali neusporedivo veći značaj.

Da je ovo 1962.

Negativne reakcije bi imale potpunono opravdanje kada bi ove dane zasjenili neki Mesići, Čačići, Pusićke, Teršelićke ili, Duspare i neke „nove većine" (tuševe na Poloju neću ni spominjati!). Ali, činjenica je, „partizani" su svojim „pobjedama" davali neusporedivo veći značaj. Kad bi ova godina bila, recimo, 1962., što je ravno sedamnaest godina od svršetka II. svjetskog rata, odnosno, točno sedamnaest godina koliko je, u odnosu na danas, prošlo od najveće hrvatske pobjede u njenoj dugoj povijesti, ovih dana bi u svakom, pa i najmanjem selu, gradiću i gradu, u svakom mjesnom odboru, skupili se „borci, pioniri i omladina", održao bi se „čas istorije", položili vijenci, bila bi upriličena „akademija", a drugovi, zadovoljni razgaljenim masama, poslije svega, otišli bi na neko diskretno mjesto omastit si brke. Da, kad smo kod brkova, pade mi na pamet, kako bi glavna „ličnost" na središnjoj proslavi u našem gradu vjerojatno bio slavonski partizan i general Ivan Mišković Brk koji je, nekako baš u vrijeme kojeg se prisjećam, postao šef jugoslavenskog KOS-a.

Samo i jedino protokol

Predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, predstavnici Grada i Županije, izaslanstvo Policijske uprave, od svih postojećih, većih i manjih stranaka, predstavnici njih dvije – tri. I svega par građana koji nisu u protokolu. Misa za poginule branitelje, polaganje vijenaca kod središnjeg križa na gradskom groblju, vijenci i svijeće kod „utorenog" spomenika poginulim braniteljima i ... razlaz jer – to je sve. Ups! Nije sve, ali je sve što se čini jedinstveno, zajednički. Nakon toga, tek poneki odu i  do spomenika doktora Franje Tuđmana, do Oca hrvatske slobode, na platou ispred derutnog i napuštenog hotela „Park", tamo se prekriže, zapale svijeću ... Pa onda, kao što su, ranije, učinili i većina – razlaz i za njih.

Materijalna bijeda nije opravdanje duhovnoj

Kad bi se sve ovo događalo tek unazad dvije tri godine, rekao bih, treba razumjeti, proslave koštaju, novaca ni daleko, a kamo li blizu, sve treba biti skromno i jednostavno. No, znamo svi, nakon dvije tisućite nikada se u Hrvatskoj nije, punim bićem naroda, slavio niti jedan državni blagdan. Krivci za to su oni koji su relativizirali apsolutno, a važnome dodavali nebitno. Počevši od pokojnog filmaša Škrabala i Arlovića do Mesića i njegove „bratije". Krivci su i oni koji su, rasprodajom Hrvatske i bezočnom pljačkom svega što se opljačkati dalo, stanje duha nacije doveli na najnižu moguću razinu, od Sanadera i njegovih paževa, preko Čačićevih interesnih skupina, pa do najvećeg dijela medija koji, pozivajući se na „interes javnosti", služili su ovima i svima drugima, samo ne Hrvatskoj i hrvatskoj javnosti.

Unatoč svemu...

Teško mi je u ovom trenutku, za „hepiend" ovoga teksta, prizvati optimizam i nadu, no, uvjeren sam, danas i ovih dana, unatoč svemu, većini dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, nitko ne može umanjiti ili oduzeti ponos i zadovoljstvo što smo sudjelovali u hrvatskim pobjedama i zahvalni smo jer smo dio hrvatske povijesti koju nitko nikada ničim ne može zasjeniti.