Umjetnost, a posebice vizualna, i osobito likovna, ne može biti i nije neartikulirani vrisak, nego osobit i osoban sustav simboličke razmjene ideje, stava, promišljanja.

Ovo, pak, zbog kolektivnog pamćenja, čiji dio umjetnost i u svojoj povijesnosti i u svojoj suvremenosti jest, uvijek je otvaralo i otvara mogućnost prosudbe pojedinog umjetnika u okviru opće percepcije, pri čemu ne treba smetnuti s uma kako, a ovo je, nažalost, sudbina većine suvremenih stvaratelja, na percepciju bitno utječu stereotipi nametnuti i upravljani komercijalnim galerističkim stavovima o „umjetnosti kao dobroj investiciji".

S nakanom potaći i druge brodske umjetnike, u prigodi otvorenja svoje izložbe, Šimić je, od izloženih slika, njih pet darovao Muzeju Brodskog Posavlja.

Instinkt, komercijalni stereotipi i(li) struka

Dakako, na umjetnost se može i treba gledati i u tom svjetlu.

No, u promišljanju o važnim stvarima, a umjetnost, i likovna, kolikogod se to prosječnom čovjeku činilo da jest, nije nevažna, usputna, dobro je uvijek osloboditi se stereotipa, idola kako kaže Hegel, i vlastiti sud temeljiti na dva jednako važna uporišta:

instinktu koji nas, ako je usamljen, može dovesti do jednog od dva za umjetnost apsurdna, suprotstavljena stava, „Sviđa mi se", odnosno „Ne sviđa mi se" i, drugom, temeljenom na bliskosti s etabliranim definiranjem estetskoga koji, opet, sam za sebe, nije nikakvo jamstvo, jer definicija i poimanje estetike podložno je mijenama kao i kulturna povijest u cjelini.

Oko Šimića nema nikakvih dvojbi

Onaj tko prvi puta stoji pred slikama Josipa Šimića, sve ovo trebao bi imati na umu.

Oni koji Šimića poznaju u njegovom cjelovitom gotovo četrdeset godišnjem likovnom iskazu, sigurno nemaju nikakvih dvojbi.

Ovaj, naoko izdvojeni opus njegovih djela na staklu, potvrđuje kako Šimić svoju kreativnu potenciju „crpi iz sposobnosti da svoje neposredne žudnje izrazi u obliku simbola" (John Zerzan). Svima razumljivih.

Naracija u živosti i prirodnosti još neiščezle idile zdenačkog bazena, prepoznatljiva stiliziranost arhetipova Adama i Eve, Krista… ali i mladenaca i pogrebne povorke, ljudi u odlasku ili blisko sučeljenih promatraču, s maskom ili bez… nije melankolija pretočena u specifičan, slavonski, 'šimićevski' kolorit.

U osnovi - uvijek je to smislen i u detalje razrađen crtež, uvijek su to boje koje, s crtežom ravnopravno, nose 'priču'.

A 'priča' koju Josip Šimić priča, kolikogod se činila bajkovitom, fabulom čvrsto je na zemlji, ali nam ozračjem približava metafiziku, duhovnost, dušu čovjeka kojeg eufemistički zovemo 'malim', 'običnim', 'jednostavnim'. Kao da čovječnost i može biti drugačija!

I kada se 'raskalašeno' veseli, i kada ponizno sagiba glavu pred svetim, mističnim, i kada tuguje, ili je, tek, kao skriveni promatrač, zastao pred ljepotom krajolika, s maskom ili bez – uvijek je to samo i jedino čovjek.

Rijetko kada romantičarski zagledan u daljinu i nikada široko usmjeren prema horizontu.

'Priča' koju Josip Šimić priča, kolikogod se činila bajkovitom, fabulom čvrsto je na zemlji, ali nam ozračjem približava metafiziku, duhovnost, dušu čovjeka kojeg eufemistički zovemo 'malim', 'običnim', 'jednostavnim'. Kao da čovječnost i može biti drugačija!

Slikar jasnoće, motiva, teme, koncentriranosti

Naime, Šimić je slikar jasnoće, motiva, teme, koncentriranosti.

Njegove slike slike su 'prednjega plana' pa i onda kada na njima uspješno realizira prostornost i dubinu. Drugim planovima, tada, Šimić samo situira raspelo na ulazu u selo, ili žene koje odlaze na zornice, usamljeno stablo ili grm, preplašenog pijetla…

U ciklusu svojih 'crnih slika' potpuno apstrahira sve što bi možda moglo odvući pozornost od temeljne poruke – život jest prolazan, ali je lijep u svakom svojem izričaju. 

Takav život, gotovo u adorativnom smislu, poklonstveno, na izdvojenim, na neki način i 'pokrajnim oltarima' pejzaža i ljudi, slavi Josip Šimić.

Logičan slijed promišljanja i likovne estetike

Ni pred ovim izborom slika Josipa Šimića, makar u primisli, nije moguće ne imati cjelokupno njegovo slikarstvo koje je logičan slijed njegovog promišljanja i njegove estetike i koje je u svim drugim tehnikama, od akvarela, ulja, polikromiranog drva, u drugim i drugačijim izričajima sličnih motiva, najčešće samo još zgusnutija slikareva poruka i slikarev pečat na dokumentu vječnosti - što život, zapravo, jest.