Sve kulture ovoga svijeta, sve civilizacije - bez obzira na stupanj razvoja - poznaju određeni oblik duhovne aktivnosti koju možemo nazvati 'postupkom molitve'. Molitva je prirodna funkcija i molitva je prirođena ljudskim bićima. 

Sebe možemo usporediti s valom u moru, val je jednostavno dio mora koje se izražava kao val. More i val su dio iste cjeline. Ljudsko biće, poput vala, može bit  pokret u Bogu, aktivnost beskrajnog univerzalnog strujanja - toka. Kad se, pomoću molitve, smirimo, oslobodimo misli o vanjskom svijetu i zagledamo unutra, možda  izvan sebe tražimo ono što je u nama.

Onaj tko čeka kako bi odjednom učinio puno toga dobrog, nikada neće učiniti ništa.

Isto tako, tama je jedna od prvih stvari koje se boji većina ljudi. Možemo posegnuti za najbližom svjetiljkom i uključiti je i osloboditi se tame. Naši životni problemi - strahovi utječu na nas poput tame.

Je li moguće nešto postići proklinjanjem tame ili teške situacije u kojoj se nalazimo ? Zapravo i nije. Ništa se ne mijenja na taj način. Tama, strah, neizvjesnost i dalje su tu, a naš  ispad na tamu, ili tešku situaciju, nimalo ne utječe da se nešto promjeni.

No kad se promijeni naša percepcija tame, ili kad priznamo da postoji problem, tada već stvaramo određeni napredak.

Živjeti na ulici je gore nego ratovati, prisjeća se jedan branitelj ovih dana. Na ulici nikad ne znaš tko te može raspaliti, tko ti je neprijatelj, dok u ratu, najčešće, znali smo tko nam je neprijatelj. Isti taj branitelj danas vodi dobrotvornu kuhinju u svom  iznajmljenom stanu. Prvi korak napravio je sam. Upalio je svijeću i počeo stvarati svoje mjesto u kreativnom životu.

Koliko nam se činilo da nam život trenutno ide dobro ili loše... da možemo postati dijelom šireg toka dobrote i pojačat svijest čineći više od onoga što moramo - dajući od sebe. Važna je spoznaja o tome da uspjeh i blagostanje ne nastaju tako što više uzimamo i dobivamo - nego time što više dajemo.

Važna je spoznaja o tome da uspjeh i blagostanje ne nastaju tako što više uzimamo i dobivamo - nego time što više dajemo.

Znamo, male stvari mogu značiti puno. Jesmo li kada zastali i pomislili da za sve što nam se događa u životu možda postoji određeni razlog?

Posijemo li zrno kukuruza, ili neko drugo sjemenje, pokrenuli smo zakon i naše sijanje je uzrok. Priroda reagira i u naš život će donijeti posljedicu, a to je urod. Uzrok i posljedica često se nazivaju 'zakonom slijeda, kolom ravnoteže svemira'. To je način na koji funkcionira priroda , a mi smo njezin dio.

Pri polasku u prvi razred osnovne škole, neka djeca iskusila su strah. Ciljevi su ima  izgledali veliki u odnosu na sve ono čime su se dotada susretali. No uz pomoć roditelja i nastavnika, ustrajno smo napredovali i ovladavali mnogim temeljnim vještinama. Nekim prvašima učenje tih neobičnih znakova abecede može u početku biti zadaća koja ih nadilazi i u kojoj se posve gube. Od njih se dotada nije tražilo da se toliko oslanjaju na pamćenje.

Međutim, uz učestalo vježbanje svakog slova i glasno izgovaranje glasova, svako dijete nauči abecedu. Ovladavši abecedom, mladi učenici nakon toga trebaju iz nje izvući određena slova, pomiješati ih i postaviti u strogo određenom redoslijedu kako bi dobili riječi. Kad nauče kako sastavljati riječi, djeca počinju raditi na rečenicama, potom odlomcima i na koncu, potkraj prve godine učenja, svatko od njih u stanju je napisati i malu priču.

Život nam je organiziran tako da nas nauči onome što trebamo naučiti. Bilo da to uviđamo ili ne.

Uz vježbu i ponavljanje, dovršavaju se zadaće sve veće složenosti. Ono što je isprva izgledalo nemoguće, sada je postalo uobičajeno.

Svatko tko uči čitati i pisati suočava se s problemima te svakodnevnim vježbanjem i upornošću radi na njemu sve dok ne ovlada novom vještinom. U školi, svaki sljedeći razred donosi nam novi problem.

Kad naučimo kako riješiti te probleme, prelazimo u viši razred, s težim situacijama i prigodama za učenje.

Život je kao proces sličan onome što doživljavamo u školi. Kako napredujemo kroz život i nastojimo se poboljšati, postati boljim ljudima, proširiti svijest o tome tko smo i što je to život, susrećemo se s novim poteškoćama.

Kad god pokušamo s nečim drukčijim ili pokušamo ostvariti promjenu, često nam se čini da se pojavljuju novi izazovi. Takva je učionica svakodnevnog života.

Bismo li voljeli doći do najboljeg učitelja ? Do učitelja koji bi nas mogao naučiti onome što nam je trenutno najpotrebnije? Samo pogledajmo oko sebe, naš su učitelji posvuda. Život nam je organiziran tako da nas nauči onome što trebamo naučiti. Bilo da to uviđamo ili ne.

Onaj tko čeka kako bi odjednom učinio puno toga dobrog, nikada neće učiniti nešto.

Naši učitelji su članovi naše obitelji, prijatelji , kolege na poslu, ljudi iz kulturnog i javnog života, politike i dr... Oni su naši učitelji jer nam služe kao zrcalo u kojem promatramo sebe. Istina je da sami učimo sebe, a kako svoj život i svijet oko sebe koristiti kao udžbenik i učionicu, možemo postati najvećim učiteljem.

Život, od vremena do vremena, može nalikovati učenju nove abecede. Moguće je da će se pojaviti novi faktori, novi uvjeti i moguće prilagodbe koje je nužno uvesti u naš život. 'Pogledajmo kornjaču, koja napreduje samo kad izvuče vrat iz oklopa'.

Onaj tko čeka kako bi odjednom učinio puno toga dobrog, nikada neće učiniti nešto. Život se sastoji od malih stvari. Rijetko se pruža prigoda da odjednom možemo učiniti puno. Istinska veličina sastoji se od veličine u malim stvarima. Fizika čestica temelj je svemira.

Na sreću ili ne, živimo u vremenu u kojemu prosječan pojedinac, kako bi bio informiran, mora znati nekoliko puta više nego prije samo trideset-četrdeset godina. Biti 'školovan' danas znači raspolagati ne samo površnim poznavanjem umjetnosti, glazbe, prirodoslovlja, novinarstva, znanstvenim spoznajama nego i osjećajem za međupovezanost kako se poučava u malo škola. Biti pripravan postati građaninom svijeta, riječ je o školovanju za preživljavanje.

'Stvari ne vidimo kakve jesu nego ih vidimo kakvi smo mi'. (Talmud)