U mjesecu listopadu obilježava se i Međunarodni dan starijih osoba. Uobičajeno, kada su svi dobili po svoj neki dan, zašto ne bi i starije osobe.

Starost je etapa života koju mnogi od nas još nisu doživjeli. Starije osobe su potisnute na marginu, jer se često smatraju nebitnima za društvo. za mnoge oni su neproduktivni, uzimaju samo mirovine. Malo troše, ništa ne rade, najviše koriste zdravstveni sustav - takva je računica modernog čovjeka. O njima je stvorena takva slika. Jedino su atraktivni kada dođu izbori. U tim danima svi se otimaju za njih i sve im obećavaju. Stariji i iznemogli kada su dobili takvu nezavidnu sliku i položaj u društvu, obično im se ponudi i takav smještaj gdje će provoditi svoje zadnje dane ovoga života. Postoji puno domova za starije i nemoćne, i sve je veća potražnja, a za neke i profitabilan biznis, ali malo onih koji će pružiti sve ono što starije osobe zaslužuju, prvenstveno misleći na naše roditelje. Ustvari, zaslužuju li naši roditelji uopće biti smješteni u takvim objektima?

Briga o roditeljima pokazuje samo nas same, kakvi smo.

Nije rijetkost da u bolnicama i trgovinama sretnemo staricu ili starca koji jedva vuku nogu za nogom, sami obavljajući preglede ili kupovinu. A znamo da imaju djecu, i to po nekoliko djece. Zar može djetetu biti išta važnije od njegova oca ili majke? Ljubav prema čemu ga može spriječiti da kaže kako je zauzet i nema vremena za svoje roditelje? Postoji li išta bitnije od roditelja, posebno onda kada je nemoćan ili bolestan?

Očito je za modernog i suvremenog čovjeka postoje bitnije i stvari i ljudi ali i životinje od samih roditelja. Često ćemo vidjeti djecu kako šetaju psa a roditelje su strpali u staračke domove i posjete ih jednom mjesečno, i to više iz navike. I taj posjet traje nekoliko minuta.

Ona društva koja sebe smatraju naprednim i suvremenim, pored svih devijacija i deformacija, posebno se ističe otuđenost djece od roditelja. Često je u takvim društvima vidljiv i nehuman odnos prema roditeljima. Roditelj je izgubio autoritet nad djecom, pa kako onda očekivati da djeca poštuju roditelja. Zato će sve više rasti potreba za socijalnim ustanovama i domovima za starije. Nažalost, takve stvari vidimo u našem društvu koje je do jučer bilo okrenuto tradicionalnim vrijednostima. Do prije nekoliko decenija nismo ni znali što je dom za starije ili nemoćne. Ali to je tako kada suvremeni čovjek svoje slobodno vrijeme više voli provoditi sa psom nego s roditeljima.

Mnogo je i onih koji bi da mijenjaju cijeli svijet, da uvode ili nameću nova pravila ili vrijednosti a nisu učinili ništa na svom pragu. Nepravedni su prema onima kojima duguju najveću zahvalnost - svojim roditeljima. Samo jedan uzdah roditelja prema djetetu može biti brana za bilo kakav uspjeh u životu.

Očito je suvremeni čovjek zaboravio broje blagodati koje su mu pružili roditelji. Rodili su ga, odgajali i pazili. Trošili i više nego su imali na njega. Koliko noći nisu spavali da bi današnji nezahvalni sin uopće postojao. Često su ostajali i gladni da bi on bio sit. Koliko su samo roditelji morali podnijeti boli i tereta da bi on bio siguran. I kada je odrastao i postao samo biološki čovjek - nezahvalan je. Kao da je sve to zaboravio, i kao da zaboravlja da će veoma brzo doći vrijeme kada i on neće moći ništa sam, da će ovisiti o drugima, a prije svega o svojoj djeci.